1. Književnoznanstveni sustav Vlatka Pavletića nazire se koliko iz općih sustavnih odrednica toliko iz opsežnosti opusa, koji pak proizlazi iz prakse pisanja, a ona je mnogovrsna i mnogosmjerna:
a) čisto književnokritičko bavljenje: tridesetak knjiga književnokritičkog "odnošenja prema književnoj činjenici kao pojedinačnom fenomenu";
b) znanstveno bavljenje, na Sveučilištu (profesor na ADU) i u Akademiji (velik broj voditeljskih poslova, potpredsjednik HAZU);
c) zamišljanje, osnivanje i uređivanje nizova od bitnog značenja za nacionalnu kulturu, izvorno u Matici hrvatskoj, potom u najširoj javnosti: Pet stoljeća hrvatske književnosti, aktualna Stoljeća hrvatske književnosti, Vrhovi svjetske književnosti, Zlatne knjige, Ključ za razumijevanje književnog djela;
d) bavljenje javno i političko (od 1990. ministar prosvjete i kulture, zatim predsjednik, a danas potpredsjednik Hrvatskog državnog sabora), koje mu je omogućilo poticanje mnogih zamisli od nacionalnog značenja: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, ustroj kulturnog, znanstvenog i prosvjetnog života u novostvorenoj hrvatskoj državi.
2. Tridesetak književnokritičkih djela:
a) monografske naravi: Goran njim samim, Ujević u raju svoga pakla, Muški život Matka Peića; intervjui s ponajznačajnijim hrvatskim suvremenim piscima, čemu na početku stoji Kako su stvarali književnici;
b) povijesni kontekst: razlika prema prethodnicima, razvidno iz poglavlja u Panorami hrvatske književnosti XX. stoljeća, koju je uostalom sam i uredio;
c) čitateljska analiza: Kako razumjeti (izvorno: čitati) poeziju, Analiza bez koje se ne može;
d) poetska funkcija jezika, implicitna razumijevanju;
e) kontakt, stvaranje komunikacijskih kanala, tj. borba za knjigu u javnosti, za dostojanstvo književničkog i znanstveničkog zvanja, djelatno uređivanje;
f) jezik kao pretpostavka: borba za hrvatski jezik u javnosti
3. Upućeniji će vidjeti, da je "izvanjska" snimka Pavletićeva više nego pedesetogodišnjeg književnog i znanstvenog bavljenja sukladna književnoznanstvenom modelu koji uzima u obzir svekoliko komuniciranje kao "proces društvenosti". Njemu u cjelini Pavletićeva opusa, odgovara i strogo teorijski model. Pošiljatelj, svijet, primatelj, obavijest kao takva, kontakt, jezični sustav, nipošto na kraju i povijest kao niz naslojenih ravnina. U krajnjem izvodu posrijedi je "snimka" što se ustrojila djelovanjem teoretičara jezika i komuniciranja dvadesetog stoljeća, posebice Buehlera, Jakobsona i njihovih nastavljača. A takav je model, ne i bez Pavletićevih zasluga, reprezentativan za znanstvenu paradigmu kakva je u hrvatskoj znanosti o književnosti danas vladajuća, sve ako je dekonstrukcijski kritički postupci i sve veći udio "pozicije čitatelja" opasno narušavaju.
4. Koje je književnoznanstvene orijentacije dvadesetog stoljeća Pavletić zastupao? Plodan metodološki eklektičar, vlastitim se djelom može usredištiti oko sljedećih smjerova istraživanja književnosti:
a) otpor prema sveobjašnjujućoj ideologiji u početku, u mladosti, dakle obaranje prethodnih ideologijskih pretpostavaka. Ali, za razliku od nekih tadašnjih dobrohotnih suvremenika, Pavletić ne gubi vezu s književnoznanstvenim pozitivizmom, tom velikom tekovinom 19. stoljeća, te je time obavio i koristan tranzicijski posao glede kasnijeg preustroja i novog oblikovanja hrvatske kulturne paradigme;
b) new criticism, usvojen u suradnji s naraštajnim istodobnicima pedesetih godina;
c) nouvelle critique, francuski tematološki odvojak fenomenologije, uopće oslon o francuske teoretičare;
d) strukturalizam, posebice sedamdesetih godina, a kraljuje u analitičkim postupcima u knjizi Ujević u raju svoga pakla;
e) semiotički se postupci u Pavletića naziru tek in nuce.
5. Iz te povijesno susljedne panorame književnoznanstvenih orijentacija Pavletić preuzima terminologiju, pojedine metodološke postupke, pa, nerijetko, i duhovnopovijesne zaključke, ali uvijek s čvrstim oslonom o predmet književne kritike, oslon dakle o djela hrvatske književnosti i njihove autore, tvorce. Tu se Pavletić bitno razlikuje od većine hrvatskih književnih teoretičara i povjesničara, koji su, u cjelini, nerijetko bili skloni, za volju čistoće paradigmatičkog mišljenja, zanemarivati sam predmet, početak. Kao što se ne može bez analize, ne može se ni bez njezina polazišta i poticaja, književne činjenice!
Razvidi li se podrobnije, nakon ovako izložena nacrta, i ako je ova glosa izvedena na temelju točna uvida u cjelinu Pavletićeva djela, moguće je poslužiti se suvremenom tehnološkom alegorijom.
Pavletićevo je svekoliko književnokritičko, kulturološko i znanstveničko bavljenje poput neke goleme istraživačke platforme što istražuje bogato a neistraženo podmorje, stoji na stupovlju, na šestokrakoj teorijskoj nadmorskoj i podmorskoj zgradi, koja predvodi ravnopravnu, a duhovno djelatnu, zastupljenost: autora ili pošiljatelja, čitatelja ili primatelja, svijeta djela ili kojega modela zbilje, samoga djela odnosno poetske ugrade, kontakta ili komuniciranja knjigom, te jezika, jezičnog koda, hrvatskoga jezika kao standardne realizacije sustava, za koju se uvijek, pa i po cijenu velikih životnih nevolja, zdušno zalagao.