Razgovor je susret dvaju života. On je potvrda ljudske potrebe za upoznavanjem i otkrivanjem svjetonazora onoga drugog i njegovih životnih tajni koje želi u trenutku punog povjerenja razmijeniti. Takav je razgovor kao pogled u nepoznato, pogled u nebeski svod na kojem blistaju zvijezde koje odašilju zapise o svom kozmološkom podrijetlu.
Vlatko je Pavletić 1978. godine objavio u zagrebačkom "Forumu" veoma opširni razgovor s Radovanom Pavlovskim kojega je, već u to vrijeme, makedonska književna kritika proglasila "princom metafore". U skladu s tom pjesnikovom označnicom spomenuti je razgovor poetično naslovljen "Pjesnik je dijete i mudrac i buntovnik". On je u suglasju s temeljnim odlikama koje krase pjesnički opus ovoga makedonskog Orfeja, koji je u šezdesetim godinama promicao načelo "Epsko na glasanje", preobražavajući sa svojim vršnjacima i pjesničkim prethodnicima poetski kodeks nacionalnoga modernizma, prizivajući motive iz najdubljih antropoloških i arheoloških slojeva u kojima je nacionalno biće utisnulo svoj znak prepoznavanja budućim pokoljenjima. Istodobno je cijela plejada modernista tragala za izrazom koji bi u eliotovskoj sintezi opjevao tragove baštine i aktualne povijesne zbilje u kojoj se zrcalila energija slobodnoga makedonskog jezika.
Taj razgovor između Vlatka Pavletića i Radovana Pavlovskog otkriva dvije snažne osobnosti, od kojih se prva odlikuje preciznom i osmišljenom metodologijom i racionalnim pristupom, a druga izrazitom emocionalnošću, intuitivnošću i asocijativnošću. Radovan je Pavlovski osebujna osoba, misaono neprozirna i vehementnoga načina izlaganja, o čemu bi sam Vlatko Pavletić mogao reći znatno više nego što će to meni ikada uspjeti bez njegova svjedočanstva. No, moderator razgovora je umio motivirati svojim pitanjima Radovana Pavlovskog da veoma precizno opiše vlastiti pjesnički opus i životni svjetonazor.
Bitne dionice toga razgovora vidim u Pavletićevom iniciranju dijaloga o poziciji autora koji piše na dvama jezicima i time pripada različitim književnim korpusima odnosno nacionalnim kulturama, u ovom slučaju makedonskoj i hrvatskoj, a potom u problematiziranju pozicije jezika, i na kraju: o samom stvaralačkom postupku koji se ostvaruje u umjetnini oblikovanoj tajnovitom magijom riječi. Pavletićevo poznavanje sugovornikova pjesničkog opusa, ali i makedonskoga književnog konteksta, bilo je temeljito i na doista zavidnoj razini.
Ne smijemo zaboraviti da je Vlatko Pavletić uređivao ediciju "100 djela književnosti jugoslavenskih naroda" u kojima su i makedonski autori imali svoje mjesto. Ta edicija bila je osmišljena, po mom skromnom sudu, s namjerom da se u okviru politički kanoniziranoga zajedništva predstave reprezentanti pojedinih nacionalnih književnosti čija su djela svjedočila o estetskim i povijesnim različitostima koje nisu mogle imati, usuprot političkoj volji, zajednički književnopovijesni nazivnik. Na tom tragu ima Pavletić, kao urednik, neprocjenjivih zasluga za afirmaciju makedonske književnosti u Hrvatskoj. Dvije pripremljene, ali neobjavljene knjige "100 djela" (književnost za djecu i dramska književnost), u kojima sam i sam sudjelovao, zaokružile bi taj metodološki i književnopovijesni osmišljen hrestomatijski niz, da nije postojao na hrvatskoj kulturno-političkoj sceni onoga doba jedan (ili mnogo njih!) ideološki zarobljen um koji je taj projekt onemogućio pred samim izdavanjem. Treba se danas ponovno upitati, je li to učinio zbog osobnih razloga (neuvrštavanja u ediciju o dječjoj književnosti) ili zbog spoznaje da je ta edicija radila na afirmaciji pojedinih nacionalnih književnosti, i na taj način bila, od samoga početka, kontraproduktivni projekt u glavama zarobljenima ideološko-političkim zadatcima. Objavljeni (i neobjavljeni) svesci te edicije predstavljaju i danas višestruko vrijedne reprezentativne književnopovijesne preglede nekoliko nacionalnih književnosti, a ne jednu nadređenu (tzv. jugoslavensku!) koja nije nikada postala književno-estetskom činjenicom.
Ta edicija, bez obzira na nečiji zazor od odrednice "jugoslavenskih", ima i danas relevantno mjesto zbog afirmacije malih nacionalnih književnosti u širem književnom kontekstu, a Vlatko se Pavletić upisao u adresar onih hrvatskih djelatnika koji su radili na poboljšanju, između ostalih, hrvatsko-makedonskih kulturnih odnosa. Vođen trajnom intelektualnom znatiželjom, on se često, i više od naših očekivanja, oglašavao s prilozima o hrvatskoj i drugim književnostima u drugim nacionalnim sredinama, materijalizirajući načelo o živosti književnoga života. Uvidom u njegovu impresivnu bibliografiju otkrivamo da je bio jedan od prvih koji je makedonskoj javnosti predstavio Ivana Cankara. O rasutim prilozima po književnim časopisima i novinama, i u nekim drugim nacionalnim sredinama, trebalo bi napraviti sveobuhvatni prilog za bibliografiju Vlatka Pavletića, koja bi pokazala golemu radnu energiju uloženu u afirmaciju hrvatske književnosti, ali, kao što sam spomenuo, i predstavljanje onih koji su teško dobivali priliku u drugim sredinama.
Vlatko Pavletić je znao prepoznati povijesni usud makedonskoga naroda, koji je bio najsličniji onom kojim je prošao hrvatski narod na svom putu prema slobodi, zbog čega mu je svesrdno otvorio stranice hrvatskih časopisa, novina i cijenjenih književnih edicija, afirmirajući njegove kulturološke čimbenike koji su bili i ostali njegovom nacionalnom konstantom i vertikalom. Samo je čovjek takvoga intelektualnog svjetonazora, istinski humanističkoga, mogao potaknuti makedonskoga "princa metafore" na izjavu da je "Hrvatska postala moja druga pjesnička domovina".
Želio bih da se taj njihov započeti razgovor nastavi jednog dana u obostranom kulturnom interesu - hrvatskom i makedonskom.