Druga moderna
Prvi naraštaj (»krugovaši«)

Prvi otpori estetskom dogmatizmu komunističke partije, koji je definiran formulom »socijalističkog realizma«, došao je upravo iz kruga lijevih pisaca, najprije u književnoj praksi (Šegedin, Parunova, Marinković, Kaštelan; Desnica nije bio ljevičar), zatim i na razini teorijskih razmišljanja (Šegedinov referat O kritici, potom i Krležin ljubljanski referat), a to je utrlo put prvom poslijeratnom književnom naraštaju i njegovu slobodarskom nastupu s idejom estetskog pluralizma. Šesnaestogodišnji Josip Stošić (1935.) prvi je iznenada razbio led zbirkom konkretističke poezije Đerdan (1951.), koju je izdao u vlastitoj nakladi, a bila je odmah i zabranjena kao »dekadentno iživljavanje strano socijalističkom duhu«.
Prijelomna je bila 1952. godina; u kratkom vremenskom razmaku zbila su se dva ključna događaja: u travnju se pojavljuje prvi broj časopisa »Krugovi«, u kome njegov pokretač i urednik Vlatko Pavletić uvodno objavljuje esej Neka bude živost i tako već u naslovu sažima program cijelog naraštaja; a u listopadu na ljubljanskom kongresu književnika Krleža drži »revizionistički« govor o slobodi umjetničkog stvaranja, pobijajući Ždanova i Todora Pavlova političkim jezikom i kad je govorio o estetičkim pitanjima. Dva komplementarna teksta: dok »Krugovi« zagovaraju pravo na eksperiment kao stvaralački rizik »izleta u nepoznato«, jer »književna republika teško podnosi tiraniju jednog isključivog suda, mišljenja i ukusa« (Pavletić), Krleža u osporavanju socrealističke dogme brani i pravo na l'art pour l'art, zaključivši u ono doba heretičkom tvrdnjom, da istinsku, izvornu umjetnost stvaraju samo individualni talenti.
Rasprave o tim temama, često i na rubu političkih optužbi, vodili su ideolozi agitpropovske književnosti i kritike isključivo s »krugovašima«, ali su napadi na njih često podrazumijevali i latentnu kritiku na Krležin račun. Izbio je ponovno spor »starih« i »mladih«, sličan onome s početka prve moderne, a i odvijao se jednakom žestinom i, ako izuzmemo političku pozadinu i posljedice, vrlo sličnim argumentima i na jednoj i na drugoj strani. Kao i tada, i sad je bilo »starih« koji su se pridružili »mladima«, ali i »mladih« koji su se iz različitih razloga, možda i nevoljko, priklanjali kadikad bliže »starima«. Polemike o smislu i zadaćama književnosti i umjetnosti svakodnevno su punile stupce novina, nicali su novi časopisi; pisalo se neumorno, dokazivalo i opovrgavalo, a stari su bili jednako žučljivi kao i mladi. Moglo je izgledati da su obje strane donekle u pravu i da su obje ponešto u krivu. Spor je sam po sebi splasnuo čim su mladi umjesto teoretiziranja počeli davati zrelija djela, a na to nije trebalo čekati dugo, pri čemu je ključnu ulogu odigrao časopis »Krugovi«, otvoren svima koji su mu željeli prići, bez ikakve starosne ili estetske (a to je podrazumijevalo i bez ikakve ideološke) diskriminacije.

***

Zamalo svi mladi modernisti (»krugovaši«), uz rijetke iznimke, nastupili su kao pjesnici; poslije su se pojedinci bolje izrazili kao prozaici ili esejisti. Vlatko Pavletić (1930.), organizator zajedničkog nastupa ovog naraštaja i spiritus movens druge moderne, počeo je kritikama i pjesmama: prvu i jedinu zbirku Zvekir u ruci objavio je u knjizi Pjesme (1953.) s Nikolom Milićevićem i Slobodanom Novakom, a karakterizira je pregnantnost poetske dosjetke. Ali prvi njegov veliki korak u književnost bila je knjiga eseja Sudbina automata (1955.), kojom je demonstrirao i svoj stil obilježen jezičnom gipkošču i svoja shvaćanja analitičkog pristupa književnom djelu s ciljem sintetičke ocjene. Ulazio je u tajne stvaralačkog čina (Kako su stvarali književnici, 1956.), prosuđivao domete moderne francuske i anglosaske kritike (Analiza bez koje se ne može, 1961.), valorizirao hrvatsku književnokritičku baštinu (Hrvatski književni kritičari, 1958.), a njegove ključne monografije o Goranu Kovačiću (Goran, 1963.; Obuzdani gnjev, 1978.), Tinu Ujeviću (Ujević u raju svoga pakla, 1978.), Ivaniševiću (Svjedok apokalipse, 1983.), Peiću (Muški život, 1988.), Mihaliću (Klopka za naraštaje, 1987.) i Koromanu (O poeziji Veselka Koromana, 1987.), ažurnom primjenom aktualnog kritičko-teorijskog instrumentarija, značile su punu realizaciju njegovih mogućnosti, naslućivanih već pedesetih godina: mogućnosti cjelovitog strukturalističkog pristupa velikim i složenim temama s pouzdanom valorizacijom, kojoj se nema što prigovoriti. Studije o modernoj poeziji (Ključ za modernu poeziji, 1986.; Kako razumjeti poeziju, 1995.) na svoj način se nastavljaju na Friedrichovu Strukturu moderne lirike kao samostalno istraživačko djelo velike edukativne sposobnosti. A kasniji eseji (Djelo u zbilji, 1971.) i polemike (Protivljenja, 1970.; Protiv barbarokracije, 1971.) odaju skladni kontinuitet ali i ukorijenjenost njegova djela u književnu svakodnevicu.