(U Dvorani za ispraćaje Krematorija na zagrebačkom Mirogoju, 24. rujna 2007)

Cijenjena gospođo Pavletić.
dragi Gorane,
Cijenjeni prijatelji, kolege, suborci i poštovatelji
uvaženoga Vlatka Pavletića,

Ovdje sam, da se – u ime Matice hrvatske, u ime tisućâ njezinih članova i u svoje osobno ime – oprostim od čovjeka, koji je, kroz duga desetljeća – bio jedan od stupova naše, hrvatske Matice i njezina nekadašnjeg Nakladnog zavoda; u Matici kao član njezinih najviših tijela i povijesni poticatelj sudbonosnih odluka i postupaka; u Nakladnome zavodu kao na glasu urednik i direktor kuće.

Danas, kad mu u mirogojsku jesen upućujemo riječi oproštaja – riječi, koje on neće čuti – pitam se: kome ih govorim i – zašto?

Je li, doista, tim riječima svrha da ugode našim ušima, da potpire naše samozadovoljstvo jer smo se, i ovim ritualom, potvrdili kao pristojni prijatelji i dobri kolege pokojnika?

Nije, dame i gospodo. Nije im to cilj. Svrha im je da ih čuju oni, koji ih mogu čuti. Naš kolega i prijatelj ide pred lice Gospodnje s teretom svojih djelâ i nakanâ, ostvarenih i neostvarenih, i naše ga hvale više ne mogu stići. (A bilo je danâ kad mu je naša pomoć i naša potpora, veća od one koju je uživao, itekako trebala, a ipak je izostala). No, što je bilo – bilo je. Kakav bi to život bio, pa još u Hrvatskoj, da ne sabire, uz svako priznanje, stotinu rana i ožiljaka? Ne zaodijevajmo, stoga, naše riječi i sjećanja u blistave suze. Neka radije budu škrte i, po mogućnosti, vjerodostojne.

Mi smo – dok jesmo – još tu.

Mi nastavljamo živjeti ovdje, na istoj onoj zemlji, na kojoj je i Vlatko živio, radio i borio se. Druga je mogućnost: ne raditi, ne boriti se, ne živjeti. Izaberimo svoj put!

Dame i gospodo!

Pedeset i pet godina, od svoga mladenačkog istupa u Krugovima do smrtnoga časa, sudjelovao je Vlatko Pavletić u svim bitnim događanjima, koja su našu zemlju potresala, uvijek – i samo – s jednim ciljem: da se sruše zidovi dogmatizma, da se proširi svijet slobode.

Maštati, preokretati svijet – potrebno je. Živjeti, međutim, nužno je. U svakom je životu, velikom ili malom, pohranjeno nešto osobito, nešto neponovljivo. Vlatko je Pavletić samoga sebe spoznao rano, iskazao davno. Je li mu to olakšalo put, učinilo ga bezbolnijim? I da, i ne. Njegov je uspon bio brz, njegova su «svrgavanja» – uvijek politički motivirana – bila dramatična.

U svojim Prisjećanjima, autobiografskoj knjizi uvažena pisca, sveučilišnog profesora, direktora Drame HNK, slavna urednika i nakladnika, člana Gradskog komiteta SK i komunističkog uhićenika, hrvatskog političara i, na kraju, opet i samo pisca, Pavletić na mnogim stranicama svjedoči s kolikim je pojedincima, koterijama i klanovima, partijama i strankama, u svojoj borbi dolazio u sukobe; koliki su ga napadali, progonili, ocrnjivali.

Odgovaram ovako: glas je o nekome jedno, a djela su čovjeka drugo. Slijedim onu latinsku: Res, non verba.

Akivan, energičan, vrstan organizator, ustrajan i dosljedan on je, upuštajući se u vratolomne igre, gdjekad povukao potez koji nismo razumjeli ili nismo mogli razumjeti; ali, kad s analize pojedinih poteza svrnem pogled prema tijeku cijeloga nadmetanja, otkrivam da su, kao u šahovskoj partiji, neke žrtve bile itekako svrsishodne. Znajući što, kako i kada žrtvuje, Vlatko je, na svome životnom putu, odigrao mnogo izvrsnih partija: u pravi čas i bez greške u procjeni. I, dopustite mi da kažem – u zemlji, u kojoj odvažni lako ginu, a kukavice olako žive – Vlatko nije zakasnio na okršaj, nikad nije izostao s bojišnice na kojoj se, tijekom pola stoljeća, vodila borba protiv jednoumlja; borba za demokratsku, republikansku Hrvatsku. Po snazi svojih uvjerenja, po svome bujnom temperamentu, po svome velikom znanju, po svojoj razložnosti, po svome analitičkom duhu, po svome pragmatizmu, kojim je ideje pretvarao u akcije, on nije bio pozvan da sudjeluje, nego da vodi. A tako je, u pravilu, i bilo. Od programatskog teksta u Krugovima (1952), od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967) i novoga hrvatskog preporoda (1967-1971) – kojemu je, uz Hrvatski tjednik, Kolo i Dubrovnik, upravo Pavletićeva Kritika davala najjasniju intonaciju – do iznimne uredničke i nakladničke produkcije (1952-1972), do uhićenja (1972) i – u zatvoru! – raspaljena spisateljskog zanosa, do proglašenja nezavisnosti Hrvatske (1991) i zapažene uloge koju će otada imati (i) u hrvatskoj politici.

Smisao za knjigu i književnost, za onu «kutiju olovnih slova» (što je, u rukama humanista, dugo bila jedinim oružjem demokracije), izvrsno poznavanje hrvatske i europske umjetnosti riječi i imperativan politički angažman – u Pavletića se nisu poništavali. U knjigama nije tražio odmor od politike, nego proširenje svoga znanja, nalazeći često – kraj novih – i pradavne odgovore na pragmatično-politička pitanja, dok je u politici prepoznao djelatnost u kojoj učen čovjek, demokratski (samo)odgojen može pripomoći ostvarivanju onih ideala pravde, osobne slobode i narodne nezavisnosti, kojima su se zanosili ponajveći hrvatski pisci od Marulića i Hektorovića, Držića, Zoranića i Gundulića do Šenoe i Kumičića, Kranjčevića, Matoša i Šegedina.

Središte je njegove dvoznačne i, zapravo, dvostruke (bivalentne) egzistencije, uvijek ispunjao rad. Barjak pod kojim se, uz mnoge druge borio bio je uvijek hrvatski barjak; ali na zastavi pod kojom je, od mladosti do visoke zrelosti, izgrađivao svoju osobnost bile su – umjesto boja – ispisane samo tri riječi: Radišnost, energičnost, ustrajnost.

Zato što se obraćam Vama, živima, reći su: Hrvatska će biti bolja, kad s tim njegovim vrlinama zdušnije prione svojim velikim obvezama: i prema sebi samoj i prema svijetu u kojem živimo.

Dakako: rad, energiju i ustrajnost treba valjano i odgovorno upotrijebiti. Bez osobne moralne odgovornosti svakoga političkog dužnosnika i kulturnoga djelatnika spomenute vrline mogu poprimiti demonske crte.

U Vlatka, našeg poštovanog starijeg kolege i dragog prijatelja, uz ta su tri instrumenta redovito išla i tri visoka ideala: sloboda, demokracija, domovina. Svaka je od tih riječi majka čovjeku, državi, narodu.

Kada bi ljudsko biće imalo samo ruke (za rad), a ne i glavu, a ne i srce – ništa više ne bi imalo smisla.

Vlatko je smisao našao. Na nama je, ako hoćemo opstati, da budemo mudri kao stari Židovi, da iskoristimo iskustvo onih koji su ga – prije nas – teško i mučno skupljali i, najposlije, stekli. Iz tog nam se kuta sagledan, napor Vlatka Pavletića čini kao hrvatska paradigma za sadašnjost i budućnost. Nije li, uostalom, već davno napisao Ljubo Babić da je dobar Hrvat samo onaj koji valjano radi – za dvojicu? Doista! No pitam se, ne znači li to, da svaki drugi od nas ne radi ništa? Da ništa ne poduzima? Da ni oko čega ne nastoji? Moguće je. Recimo, ipak: i takve će dvojbe lijene samo poticati na drijemež, na uzmak, na autističke postupke, a predane i odgovorne na požrtvovan rad, na zatrpavanje pukotina što zjape oko nas, na povezivanje niti, koje nosi vjetar.

Bez rada nema organizacije, bez organizacije nema boljitka, bez boljitka nema opstanka.

Moramo li još uopće reći, pozivajući se na nj, da bez znanja neće biti ni nas, ni (produktivnog) rada, ni (dobre) organizacije, ni (trajnoga) boljitka? Bez znanja društvo se – u znanstveno doba – ne može održati; bez pune demokracije – u doba vladavine prava – neće se moći ljudski živjeti.

Dame i gospodo!

Iznijeh, bez patetike, rezultate čitanja mnogobrojnih njegovih knjiga i drugih tekstova.

Jedan znameniti pisac, opraštajući se onomad, od Antuna Gustava Matoša, reče za nj, na početku XX. st, da je bio «motor Hrvatske». Ne bojeći se da ću pretjerati, kazujem bez skanjivanja da je Vlatko Pavletić bio jedan od takvih naših «motora» od sredine pa do kraja toga istog, dramatičnog stoljeća – i još malo više – u kojemu smo – na početku – izgubili svoj civilizacijski identitet i status srednjoeuropske zemlje i u kojemu ga, pod sam njegov kraj, ponovno osvajamo.

Neka je laka hrvatska gruda ovom čovjeku, koji je brižno pribirao – kao pisac i političar – njezina membra disjecta! Neka ni on ne bude njoj na teret, kao što to nije bio ni dok je po njoj kročio kao slobodan i živ čovjek, ni dok je na njoj ležao kao žrtva nasilnika!

Igor Zidić