Od mojih ranih književničkih koraka počinje i moje poznanstvo i prijateljstvo s Vlatkom Pavletićem. Sudbina nas je odvela u dvije različite bolesti. Mene u moždani udar, začinjen, zbog liječničkog nehaja, i gingivitisom. Vlatko je upao, isto tako možda i tuđom nazlobom, u - politiku. Ne zna se što je gore ili neizlječivije. Prvi naš zajednički pothvat nema ništa zajedničko ni s literaturom ni s politikom. Obadvojica smo nekako u isto vrijeme počeli voziti, naime kupili auto. Vlatko "fićeka", a ja stari "rekord". Tu je i početak naše šoferske solidarnosti. U zimi je i snijegu prvi zapeo "fićo". Trebalo ga je, blizu njihova obiteljskog doma (negdje oko Savske), izvući iz snijega. Privezali smo ga za nešto veći "rekord" i izvukli iz snijega. Pomagao je i Vlatkov brat. Dobio sam fotografiju, s užetom za vuču, na kojoj je Vlatko napisao: Operacija fićo. Bile su to rane 1960-e. Slika postoji u arhivu. Mojem, ne saborskom.

***
Malim dijelom sudjelovao sam u Vlatkovu privatnom životu, a detalji su uglavnom vezani uz njegovo prijateljstvo sa Zvonimirom Golobom (q. v.). Pamtim vrijeme kad je Vlatko s obitelji stanovao negdje u mojoj blizini, blizu Banjavčićeve, Tuškanove, Zvonimirove... Jedne večeri našli smo se kod njega i supruge (ne znam je li bio i Golob, iako bi odgovarao) i gledali smo filmić snimljen Vlatkovom kamerom. Bit će to vrijeme kad smo već mogli nabaviti slavne sovjetske kamerice (osmicu) na navijanje. Kadrovi su uglavnom bili više ili manje pokretni. Vlatko je inzistirao na kadru koji je beskrajno ponavljao, prevrtao, usporavao ili naprosto postavljao na improvizirani ekran (plahtu) nepomičnu sliku. Kadar je bio neodoljiv. Snimio je Vlatko znanicu, kako ulazi u "fiću" (Vlatkova?). Dok se natraške smještala na sjedalo, silom prilika, dizala je i širila noge. U tome joj se trenutku vidjelo intimno, mislim crno, međunožno rublje. Svi smo mi (nije nas, osim Vlatkove supruge, bilo mnogo) uživali u privatnom filmu, koji je napokon stigao i na naš kućni ekran. Posebno nas je oduševljavala domaćinova. Vlatkova reakcija. Kako se on smijao ključnom trenutku snimke, s donjim, trokutastim rubljem! Vi, koji ste Vlatka vidjeli samo u Saboru. ozbiljnog kao država, zacijelo niste čuli kako se smije. U njegovu je domu, uz važan kadar, odjekivao zvonki i glasni, zapravo homerski smijeh! Bila je to zarazna salva smijeha. Domaćin bi odvrtio film natraške, vratio ga na međunožje i prasnuo u smijeh. Kad sam kasnije, osobito u Matici hrvatskoj, ili čak jednom u Parizu, čuo poznati, recimo srebrni zvuk, veselio sam se optimizmu koji je on širio oko sebe. Iz ranije sam mladosti upamtio smijeh Vlatka Pavletića. Nadam se da se u Saboru i u politici ima čemu smijati. Možda se ne šire noge, ali se povremeno otvaraju usta. Za Homera dosta.

***
Poslije mog oca, koji je kao dugogodišnji urednik u Matici čeprkao negdje između Tolstoja i Dickensa, od klasika do klasika, Vlatko se odlučio izdavačku kuću postaviti pošto-poto na popularne, ako ne i zabavnije temelje. Jednom smo prilikom Vlatko i ja bili u Parizu, kad se Predragu Matvejeviću rodilo dijete. Pjenušac sam ja sigurno pio, a Vlatko se smijao kako samo on zna. Matvejević, kao pariški čovjek, bio je Vlatku i savjetnik za popularno francusko štivo. Tako je glavni urednik Matice hrvatske (on je prvi uveo i tiskao tu titulu u svakoj knjizi) objavio seriju romana o Fantomasu, a prvi (Mrtvac napada) preveo sam - ja. Prije roka. Vlatko je vikao po poduzeću:
- Dobili smo Fantomasa.
I počastio me. Pićem i smijehom.
Ne znam kako je prošla serija o Fantomasu, ali sam siguran da su se Tolstoj i Dickens održali. Mala lova, ali sigurna.

***
Bio sam beskrajno zabrinut kad su se proširili glasovi o Vlatkovu teškom zdravstvenom stanju. Malo prije toga razgovarao sam s njim u gornjogradskoj Opatičkoj 18, kad je iskreno, pred svjedocima, pohvalio moju novelu Strah, objavljenu mimo sve izdavačke uzuse, ali u redakciji Zlatka Crnkovića (q. v.), u knjizi mojih prijevoda proze Raymonda Carvera. Bio sam sretan kad sam saznao da se oporavio (eno ga u Saboru) i čak ga vidio kod brijača, u dokumentarcu Rajka Grlića (q. v.).
Kad su me prebacivali s pregleda na pregled, u drndavim ambulantnim kombijima, ili iz bolnice u bolnicu, u sepsi, očajnički sam zavidio što postoji poseban tretman za politički ugledna pacijenta, a drukčiji za malog hrvatskog pisca. Vlatko mi neće zamjeriti. Nadam se da je u punoj kondiciji i da će se homerski nasmijati.