Uopće je u Pavletićevu stavu i u Pavletićevu djelovanju vidna osobina koju ne bih znao nazvati izrazom prikladnijim nego što je: konstruktivnost. Sposobnost uživanja u djelu, osobina koju je u svome idealnom portretu kritičara stavio na prvo mjesto, u Pavletića nije osobni doživljaj u kojemu čitač škrtački uživa. Već po definiciji posla kritičar svoj doživljaj, svoje prihvaćanje ili odbijanje saopćava širem krugu čitateljstva; no ima kritičara koji su puni neke nemotivirane, naivne radosti; ima ih opet koji s uživanjem ističu zbiljske (i nepostojeće) mane teksta o kojem izvješćuju. Pavletić je, međutim, više zainteresiran za književnost, nego za vlastiti položaj u njoj. Ponajprije, on će radije izvijestiti o pojavi dobra djela negoli napasti loše; ali ne iz pomanjkanja one civilne hrabrosti o kojoj govori Sainte-Beuve. Pavletića u pisanju nosi osvjedočenje da je veća šteta prešutjeti pojavu dobre knjige negoli, možda, »propustiti«, »zaboraviti« lošu. Stoga je u ocjeni Pavletićeve kritike vrijedno upozoriti koliko je on danas već priznatih i znamenitih djela prvi osjetio i taj prvi, još nigdje nezabilježen, neizrečen afirmativan, pozitivan, oduševljen sud izrekao smjelo i dokumentirano. Već prva knjiga Pavletićeva, Sudbina automata , u esejima o Mirku Božiću i Ranku Marinkoviću, pokazuje tu njegovu osobinu. Što manje današnjeg čitatelja iznenađuju sudovi Pavletića-početnika, to više postajemo svjesni da su ti sudovi točni; a spomenemo li se da su formulirani prije četvrt stoljeća; postaje nam još jasnija sigurnost koju ta kritika pokazuje već na samom startu. Valjalo je imati ukusa i smionosti pa u još mladom Božiću uočiti svojstva za koja znamo danas da su njegova bitna značajka; i prigovori što ih Pavletić stavlja Božićevu odnosu prema zavičajnoj jezičnoj materiji ne samo da pogađaju srž pitanja nego i piscu ukazuju na problem relevantan za njegovu osebujnu poetiku; napokon, te primjedbe čine danas integrativan dio našeg suda o tome značajnom prozaiku. Prosudba Marinkovićevih Ruku, a radi se o piscu bitno različitu u odnosu na Božića, pokazuje ne samo osnovnu osobinu kritičara da se protejski preoblikuje, prilagodi specifičnom glasu poetike koju ocjenjuje, nego i vještinu da tu različnost adekvatno formulira. Napokon, Pavletić je još tada naslutio, i bez bojažljiva opreza napisao da mu se »novela« U znaku vage čini dijelom veće cjeline, romana. Bilo je to više nego deset godina prije Kiklopa kojemu je rečeni tekst uvodni dio! A da takozvana tekuća (novinska!) i sustavna (znanstvena) kritika u biti čine isti, istorodni napor, pakazuju već t spomenute Pavletićeve prve najave krupnih talenata. Vlatko Pavletić je prvi ili među prvima (dakle posve samostalno), istakao izuzetne vrijednosti Slabodana Novaka, Meše Selimovića (Derviš i smrt), Dragoslava Mihailovića (Kad su cvetale tikve) i niza drugih.
U cjelini uzet, kritički rad Vlatka Pavletića predstavlja raznoliku ali homogenu cjelinu. Raznoliku do te mjere da je u hrvatskoj književnosti teško naći kritičara koji je toliko i na tako raznovrstan način sudjelovao u književnom životu: novinski recenzent i pisac eseja, pjesnik i autor obimnih znanstvenih monografija, analitički interpret i sintetizator književnih pojava i razdoblja, pokretač časopisa i urednik velikog broja hrvatskih pisaca, predgovornik i komentator. U svaku od tih aktivnosti unosio je Pavletić ozbiljnost istraživača i oduševljenje zanesena čitača. Bez onog osjećaja otužnosti, o kojem govori i jedan od njegovih učitelja, Antun Barac, otužnosti koja spopada čovjeka koji po dužnosti mora pročitati i ono čega se, po ukusu i stavu, ne bi ni dotakao, Pavletić je, dosljedno i sa zadovoljstvom, isticao pozitivne rezultate i uvijek ih omjeravao o cjelinu književnosti. Osnovni stav nekadašnje književne kritike bio je popustljivost prema domaćemu, »našemu«, spuštanje mjerila i odricanje od postupka koji bi, tobože, svojom težinom i složenošću, prignječio nježnu biljčicu »naše« poezije; obratno, u današnjoj je kritici česta pojava neka ledena stručnost, gotovo mrzovolja od egzaktnosti. Kritičari ne dodiruju tekst neposredno, golom rukom, nego nekakvim zaštitnim, sterilnim rukavicama: kao da se gade predmeta; pa se čovjek pita zašto se muče poslom kojemu ne osjećaju pravog smisla. Bez izvanestetskih »amnestija«, bez nedopuštenih popuštanja, Pavletić je uvijek bio kritičar odmjeren, strog ali konstruktivan, uvjeren da i pisac i kritičar rade na istome poslu. Slabu piscu nije pripisivao i lošu namjeru, dobru piscu nije se ustručavao ukazati na slabost. Od početnoga, neizbježnog impresionizma matoševske provenijencije on se, preko barčevske dokumentiranosti, sve više približavao suvremenim znanstvenim kritičarima, pretežno francuskog tipa. Rekao bih još jednom da u mladenačkoj knjizi o tomu kako su stvarali književnici leži sav budući Pavletić: kritičar koji želi dotaknuti svaki aspekt proučavanog pisca, koji u stvaralačkom aktu vidi logičan, kauzalno artikuliran proces a u slaganju odnosno neslaganju građanske i estetske osobe umjetnikove ponajvažnije poticaje njegova stvaranja.