Poštovana obitelj Pavletić,
Poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatskog sabora,
Poštovane gospođe i gospodo zastupnici,
Dame i gospodo,

Teško je naći riječi kojima bi se obratili čovjeku koji je najviše cijenio upravo riječ i koji je cijeli život proveo s mislima i riječima. Bio je u tomu i ustrajan i uspješan. Zato znam da neće zvučati neprilično ako, upravo u ovoj prigodi, od samog Vlatka Pavletića posudim jednu njegovu rečenicu. Misao koja se nameće tako važnom u povodu njegova odlaska on je, zapravo, sam najbolje izrekao kad je, pišući o još jednom od velikana novije hrvatske povijesti, napisao da »svaki naraštaj mora imati stabilne orijentire prema kojima određuje sebe i ocjenjuje druge«.

Vlatko Pavletić bio je i sam taj orijentir, ta mjera naših općih stremljenja, taj znak naše spremnosti i naših sposobnosti, ta potvrda naše stabilnosti. Svaki narod i svaka država ima i treba imati takve stupove. Svojim životima i svojim djelima oni postaju iskonskim tkivom nacionalnog identiteta i povijesne zbiljnosti. U ovim vremenima olakih zaborava i brzopletih potiranja, to je još važnije znati i pamtiti. U državama koje su, poput naše Hrvatske, nastajale tako teško i poslije tako predugih stoljeća snivanja i očekivanja, naučiti poštivati svoje velikane ostaje ne samo dug spram prošlosti, već i mjera našeg samopoštovanja za budućnost. Vlatko Pavletić svojim je cjelokupnim životom i djelom zaslužio upravo to. Poštovanje.

Zvuči jednostavno, ali je zapravo najviše što dajemo. Poštujemo čovjeka koji ostavlja neizbrisiv trag u modernoj hrvatskoj političkoj, kulturnoj, umjetničkoj i društvenoj povijesti. I opet se vraćam na njegovu misao o orijentiru — naime, taj Vlatkov trag nipošto nije ravna crta po površini hrvatske povijesti druge polovice prošlog stoljeća. Naprotiv, njegov je trag uspravan, njegova je crta okomita. Vlatko Pavletić bio je i ostaje upravo ona stabilna vertikala hrvatske moderne povijesti, u punom rasponu svojeg bogatog stvaralaštva i ustrajnog djelovanja.

Vraćam se i na misao i riječ. Jer, Vlatko Pavletić bio je upravo to - čovjek misli i riječi. Mnogo više nego se u prvi mah čini, to znači i čovjek - djela. U njega je taj put od riječi do akcije, od književnosti do uključenosti, od umjetnosti do politike bio, usuđujem se reći, gotovo prirodan. Svi koji smo ga znali, radili s njime, razgovarali i prijateljevali, znali smo da je za njega umjetnost bila ishodišna odrednica života samoga, da je vjerovao kako umjetnost — koja je, sam je govorio, zapravo borba, borba za dobrotu i ljepotu... da umjetnost u tom smislu određuje i naše postupke. Vlatkov put od umjetnosti do uključenosti utoliko je doista bio prirodan. K tomu, bio je i u suglasju s njegovom naravi, s ljudskim osobinama i s njegovim razvojem i sazrijevanjem.

Osvrnimo se zajedno.

Bio je buntovni, gotovo prevratnički predvodnik naraštaja koji upravo kroz umjetnost počinje kritički preispitivati okovanu političku stvarnost poslije tadašnjeg privida oslobođenja. Slijedi razdoblje kada će se, opet kroz umjetnost i nacionalnu književnost potpuno i sa svim rizicima i uzničkim stradanjima uključiti u društveni život. I zatim razdoblje kada će se, u svojem zrelom životu — slijedeći misao da je sama politika umijeće mogućeg, dakle opet umjetnost — starati da naša nova sloboda ovaj put bude stvarna, skladna i po mjeri čovjeka. Dakle, ponovno okrenutost borbi za ljepotu i dobrotu. Taj je krug vrijedan našeg poštovanja. Namjerno kažem krug, jer je u Vlatka Pavletića krug bio, zapravo, točka početka.

Književni časopis »Krugovi«, oko kojeg je Vlatko bio okupio naraštaj čiji će pripadnici, gotovo svi, kasnije postati stupovi i orijentiri hrvatske književnosti i umjetnosti, pa i politike, nakon njegova bojnog pokliča otpora »Neka bude živost« postaje prvim pokretom preispitivanja tadašnje komunističke, agitpropovske, ždanovljevske mreže zadane i neupitne stvarnosti koja je gušila slobodu, pojedinca, narod i društvo. Akademik Mihalić jednom je napisao da je u ta vremena »i jedna riječ bila sposobna povući za sobom čitave konvoje pobunjenih smislova«. Jedna riječ, u teškim i okovanim vremenima! A Pavletićeva riječ je, zapravo, tada pozivala i budila, otvarala i širila obzorja.

Na stanovit način, i njegov je književni razvoj bio prirodni slijed njegove naravi, pa ako smijem reći i njegove zaokupljenosti društvenim zbivanjima. Njegov je književni početak bio obilježen poezijom, ali je trajno označen kritikom i esejom. Taj put od impresije do promišljanja kao da je označavao i njegovu spremnost da od dojma pođe ka djelovanju, preko poziva na dublje kritičko promišljanje, poziva koji će vrlo brzo prerasti u onaj poznati poklič.

U životnom krugu o kojem govorim, taj legendarni poklič Vlatka Pavletića, taj poziv »Neka bude živost«, gotovo da postaje njegovom životnom metaforom pratiljom. Jer, »Neka bude živost« objašnjava i potpis na Deklaraciju o hrvatskom jeziku u vrijeme kad nikakva živost i liberalizam o hrvatskom nacionalnom pitanju nisu bili dopušteni. Taj poklič objašnjava i Vlatkovu pripadnost i važnu ulogu u hrvatskom proljeću početkom Sedamdesetih. Tu istu unutarnju živost nisu potisnuli ni uznički dani koji su slijedili — to što je u zatvoru napisao cijelu jednu monografiju, onu o još jednom našem velikanu i orijentiru, Tinu Ujeviću, potvrdilo je ponovo Vlatkovo čvrsto uvjerenje da umjetnost određuje naše živote i postupke i da je umjetnost oblik borbe za ispravnost i moral. Konačno, ta će ista spremnost na živost biti poticaj za Vlatkovo uključivanje u široki svenarodni val slobode i nezavisnosti krajem Osamdesetih i početkom Devedesetih, za njegov novi iskorak od umjetnosti ka uključenosti, za izravno djelovanje u hrvatskoj Vladi i hrvatskom Saboru. Na kraju tog životnog kruga, usuđujem se reći da je svoj izvorni poklič »Neka bude živost«, u novoj hrvatskoj državi Vlatko promišljao upravo kao okvir za jačanje dijaloga, slobodna strujanja ideja, dakle demokracije.

Tako je i djelovao.

Od dužnosti ministra kulture do dugogodišnjeg predsjedanja Hrvatskim saborom, Vlatko Pavletić pokazao je i potvrdio upravo tu političku i moralnu vertikalu, tako potrebnu mladim, nastajućim državama, kada je nacionalno tkivo potrebno ispuniti demokratskim sadržajem.

U teško vrijeme poslije odlaska utemeljitelja slobodne i demokratske hrvatske države i prvog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, kad su, u općem komešanju, bili počeli odjekivati raznovrsni pokliči, Vlatko Pavletić je svojom stabilnošću, mirom i odmjerenošću, na mjestu privremenog predsjednika države potvrdio ne samo svoj osobni životni credo, već i naš zajednički odnos spram vlastite države, našu zrelost da očuvamo i razvijamo onu paradigmu zajedništva i uvažavanja koju smo razvili u borbi za slobodu i onu demokraciju bez koje ta sloboda, zapravo, ne bi imala stvarne svrhe.

Pavletić političar znao je tada ono što je u mladosti osjetio Pavletić umjetnik. Poštujemo to. Poštujemo upravo tu moralnu vertikalu umjetnika, akademika i političara Vlatka Pavletića, koja ostaje dijelom naše povijesti. Poštujemo, jer je to i mjera našeg zajedničkog odnosa prema nama samima.

Neka je vječna slava i hvala akademiku Vlatku Pavletiću.