Urednici su ljudi posebnih intelektualnih sposobnosti. Ponajprije sa zanimanjem iščitavaju tuđe tekstove i brinu se za njihovo objavljivanje. Moraju imati snage snažno podržavati malodušne a blago odbijati nasrtljivce. Moraju od mnoštva tekstova prepoznati dobre i najbolje, ali ne smiju odbijati ni one slabije. Moraju znati razgovarati sa suradnicima tako da ih vezuju za svoj program, ali s jasnom sviješću da taj razgovor ne postane kamen oko vrata, da zajedno ne potonu, nego da svi plivaju prema cilju - dobroj književnosti u časopisima, zbornicima, antologijama i posebnim knjigama. Urednici, ako su ujedno i književni stvaraoci, moraju često zatomiti svoju ambiciju i ostaviti svoje tekstove po strani i prihvaćati tuđe, te tako uzgojiti funkcionalnu samozatajnost da govore i da se brinu o tuđim tekstovima više nego o svojim. Stvar skoro neprirodna!
A početak je često puta bezazlen: započinje se od đačkih listova, svojih i tuđih pjesmuljaka, kritika i osvrta - i krug se zanimanja širi brže nego krugovi nakon bačenog kamena na ogledalo mirne vode. Jer treba organizirati sve stvaraoce - časopisi koje dobar urednik uređuje, moraju biti jasno zrcalo stvarnosti, ogledalo života, a ne samo književnosti ili općenito stvaralaštva. Strast biti u središtu zbivanja, biti onaj kamen bačen u mirnoću i jalovost u kojoj se odražava visoko i nezainteresirano nebo, da bi se prouzročila živost, da bi nastao stvaralački kaos iz kojega se ostvaruje klima stvaralaštva, i u kojoj svatko ima svoj udio posla te u kojoj su manje potrebni gledaoci a više stvaraoci - to je zadatak pravoga urednika.
Vlatko Pavletić je takav urednik.
Strast pisanja, objavljivanja, objašnjavanja i razgovaranja o književnosti i kulturi toliko je ovladala već u mladosti Vlatkom Pavletićem, te se on kao dvadesetogodišnjak iskazao u krugu prijatelja kao vrstan urednik, kao onaj koji može iz toga kruga sve poduzeti - urediti, objaviti, napisati kritiku, odnosno "plasirati" novo ime.
Urednik je časopisa koje su do 1950. nicali, pa onda kratko trajali i nestajali, ali i onih koji su imali dugu postojanu tradiciju: "Izvor", "Krugovi", "Republika", "Literatura", a zatim je duže vremena urednik znamenitih Matičinih časopisa "Kola" i "Kritike". Kulturnu rubriku u to vrijeme uređivao je u "Omladinskom borcu", "Vjesniku u srijedu" (VUS) i "Telegramu", a prije toga i kulturni dvostranični prilog u "Vjesniku".
Iskustvo s kritikom koju je pisao, praćenje književnih ostvarenja očima kritičara ponukalo ga je da sastavi hrestomatiju hrvatske književne kritike (Hrvatski književni kritičari, I-II, 1958.).
Iz toga je promišljanja i druženja s književnicima nastala knjiga Kako su stvarali književnici (prvo izdanje 1956.) koja je u školama i među đacima i profesorima, kao i među studentima bila dočekana kao otkriće. U to vrijeme vrednovanja i prevrednovanja hrvatske književnosti XX. stoljeća, kad je strogost političkog arbitriranja određivala o čemu se smije govoriti i pisati, a o čemu valja šutjeti (i još određenije: o kojim se piscima može, a o kojima ne može pisati), Pavletić je prekršio nepisanu odredbu, te je objavljeno nekoliko knjiga a u njima su spomenuta imena i objavljeni tekstovi koji do tada nisu bili spominjani, niti je bilo slobodno o njima pisati. Prvenstveno je to golema opsegom i prebogata podacima Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća (1965) koju je priredio Vlatko Pavletić zajedno sa suradnicima: među njima su stariji - Marin Franičević i Ivo Hergešić; a zatim i vršnjaci - Nikola Milićević, Branko Hećimović, Miroslav Vaupotić, Ivan Slamnig, Dalibor Cvitan. Dionicu Kritika i kritičari obradio je, naravno, Pavletić. Uz kritičare koje je bilo lako spominjati: Miroslava Krležu, Augusta Cesarca, A. B. Šimića, tu su svoje mjesto našli i oni koji su bili do tada, a i nakon te Panorame, prešućivani: Ljubomir Maraković, Albert Haler i drugi. Za Marakovića se poslužio lukavstvom: citirao je o njemu jedan stari tekst Novaka Simića (iz 1930.) te je Marakovićevo ime ušlo u krug hrvatskih kritičara, a nakon toga je bilo mnogo lakše govoriti i pisati o njemu. Tako je Pavletić ponovno doveo na književno poprište književnike isključene iz javnosti.
Kad je (u Beogradu) izašla antologija Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata (1963) u nju su uvršteni i pjesnici o kojima tada, u Hrvatskoj, nije bilo dobro pisati (Lj. Wiesner, N. Šop). Pavletić se podufao i usudio i tako otvorio vrata za sagledavanje cjelokupnoga pjesničkog stvaralaštva u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća.
Kao urednik priredio je, prvenstveno za srednje škole ali su se knjigom s uspjehom koristili i studenti 100 djela književnosti jugoslavenskih naroda (uz suradnju J. Pogačnika i P. Kepeskog, 1969.). Slijedila je nakon dosta godina knjiga 100 romana književnosti jugoslavenskih naroda (1982) i 100 pjesnika književnosti jugoslavenskih naroda.
Kad je Vlatko Pavletić došao na mjesto glavnog urednika u Maticu hrvatsku 1964. godine, odnosno njen tek osnovani Nakladni zavod - započinje Pavletićevo zlatno doba u promicanju hrvatske pisane riječi. U to je vrijeme Matica hrvatska središnja nakladnička kuća u Hrvatskoj koja izdaje temeljna djela pisane kulture: seriju Pet stoljeća hrvatske književnosti (od 1962.) u kojoj je Pavletić ne samo član Uredničkog odbora, nego je uredio i velik broj knjiga, a i sam je uvršten u krug onih pisaca na kojima počiva zgrada naše književnosti (V. Pavletić, Eseji i kritike, priredio Ivo Frangeš, 1982.). U Nakladnom zavodu Matice hrvatske pokrenuo je jedinstvenu knjižnicu poezije Arion, izbor iz djela pojedinih pisaca s gramofonskom pločom, s bogatom likovnom dokumentacijom. Sam je uredio nekoliko knjiga koje su označile vrhunac našeg izdavaštva (Cesarić, Ujević, Ivanišević).
Kao urednik, odnosno glavni urednik matičinih izdanja, osim biblioteke Arion, Pavletić je pokrenuo vrlo uspješnu knjižnicu Zlatnih knjiga. Sam je sastavio Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva od početka do danas (1970) koja je doživjela brojna izdanja. Slijedile su druge "zlatne" knjige: narodne lirike, španjolske i madžarske poezije, svjetske ljubavne poezije, svjetske poezije za djecu…
Pavletić je oko Nakladnog zavoda okupio brojne vrsne grafičke urednike pa su se knjige Matice hrvatske prepoznavale i svojom uspješnom grafičkom opremom (A. Pal, B. Dogan i drugi).
Kad je pokrenut časopis "Kritika" (1968) u Redakcijskom savjetu bila je i kritička sekcija Društva književnika Hrvatske (DKH) koju su sačinjavali urednici: Dalibor Cvitan, Branimir Donat, Vlatko Pavletić, Danilo Pejović i Petar Selem. Kao glavni urednik "Kritike" od prvoga do posljednjega (20) broja figurira Vlatko Pavletić. "Kritika" je od početka bila otvorena brojnim suradnicima koji su slobodno i trijezno raspravljali, iz broja u broj, vruće teme tadašnje stvarnosti Hrvatske, Jugoslavije i svijeta. Kad je počeo izlaziti "Hrvatski tjednik", 1971. Hrvatska se otvorila budućnosti, sve je izgledalo moguće, jer se mogla izreći i napisati istina o kulturi i politici, o prošlosti i suvremenosti. U prvom broju urednici se obraćaju čitateljstvu, pozivajući se i na Držića i na Krležu, zalažući se za toleranciju i stvaralačku diskusiju: "Naše je doba odviše bogato izvanrednim događajima i obilježeno mnogim novim i važnim ostvarenjima na svim područjima ljudskog stvaralaštva, a da bismo se mogli i dalje miriti s dugogodišnjom oskudnošću ili stihijnim povremenim objavama kritičkih ocjena i sintetskih preocjenjivanja, vezanih za književnost koja je imala svoga Držića prije nego Englezi svoga Shakespearea i koja se danas ponosi jednim od najznačajnijih svjetskih pisaca - Miroslavom Krležom…
Odbacujući ideju o nekom manifestu ili zajedničkom programu, zalagat ćemo se za platformu prihvatljivu svim uistinu kreativnim kritičarima, koji su sazreli do svijesti da za zajedničko nastupanje nisu potrebni jedinstveni pogledi; dovoljna je ista suvremena tema kojom smo istodobno opsjedani iako ne i podjednako intenzivno obuzeti.
Platforma o kojoj je upravo riječ - to je platforma tolerancije i diskusije među različitim ukusima i metodama, a netolerancije prema svemu što je plod ili posljedica neukusa i netalentiranog diletantizma.
Zalažući se za aktivnu koegzistenciju u književnosti, nama je neprihvatljivo stanje pasivne rezistencije podjednako kao i jednostrano, uskogrudno oslanjanje na ekskluzivni program; kritički se duh afirmira u otvorenom, neprestanom suočavanju s problemima ili - naprosto prestaje postojati".
Kao jednom u knjizi Kako su stvarali književnici, i na stranicama "Kritike" Pavletić se vraća temi stvaralaštvo i umjetnik, život i djelo u razgovorima s književnicima. I pitanja i odgovori snažno reflektiraju političku i društvenu stvarnost tih burnih sedamdesetih u doba nastajanja, širenja i razbuktavanja Hrvatskog proljeća. Pavletić je znao izabrati pisce koji su se pokazali zauzetima za izgradnju novoga društva, na temelju pravednosti i prijedloga novoga uređenja tadašnje države (S. Novak, M. Božić, V. Gotovac, A. Šoljan, D. Ivančan). U 20. broju (rujan/listopad 1971.) najavljen je broj 21 s prilozima o Bosni (Muhamed Filipović, Mak Dizdar, Veselko Koroman, Vitomir Lukić). Broj je bio složen u tiskari, ali se nikad nije pojavio u javnosti. Nastalo je, nakon zabrane djelovanja Matice hrvatske, gluho doba šutnje i straha. Vlatko Pavletić je, kao i urednik "Hrvatskog tjednika" Vlado Gotovac, i drugi istaknutiji članovi Matice hrvatske, bio osumnjičen i optužen za nacionalizam te zatim i osuđen na tamnicu.
Pavletić je, kao glavni urednik Nakladnog zavoda, odnosno Matice hrvatske, pokrenuo i znamenitu Knjižnicu temeljnih djela o civilizaciji, kulturi i umjetnosti "Prometej", koja je utemeljena zbog oskudice takvih djela u Hrvatskoj. U toj su knjižnici izašle knjige koje su postale stvarni temelj za duboka i široka promišljanja iz teorije i povijesti književnosti, i kod nas i u svijetu (E. R. Curtius, D. S. d'Amico, R. Katičić). Nakon sloma Hrvatskog proljeća ime Vlatka Pavletića kao urednika ne stoji na knjigama koje je on zasnovao, pratio rad na njima, ali su svi znali da su one potekle iz radionice zauzetoga i neumornoga radnika koji zrelo promišlja potrebe svoje kulturne sredine.
Tek nakon demokratskih promjena, 1990. Pavletić se vraća poslu koji je odredio njegovu ljudsku i moralnu sudbinu. Iako zaokupljen brojnim poslovima u politici, on je pokrenuo u okviru Matičina izdavačkog programa knjižnicu Stoljeća hrvatske književnosti u kojoj je objavljeno do sada pedesetak knjiga. Glavni je urednik i knjižnice Vrhovi svjetske književnosti združenih izdavača. I opet je želja da dobra knjiga prodre ne samo u školske i javne knjižnice, nego i obiteljske, potakla Vlatka Pavletića da se založi da obje ove književne serije, domaća i strana, budu u središtu književnih zbivanja u Hrvatskoj. Treba poželjeti uspjeh i jednom i drugom izdavačkom pothvatu. Zbog opće kulturne koristi i zbog napretka hrvatske knjige.