Ako bismo pokušali pronaći ključnu osobinu koja je obilježila životni put Vlatka Pavletića onda je to svakako uspostavljanje sklada između dva oprečna egzistencijalna modusa - između vita activa i vita contemplativa. S jedne strane Pavletić će biti zapamćen kao čovjek akcije, energije, elana i inicijative. Svoje zamisli nikada nije ostavljao u radnom kabinetu i na papiru kao neke virtualne nacrte koje bi trebao ostvariti netko drugi, možda i u dalekoj budućnosti. Ne, on je težio da ih što prije pretvori u djelo, u praksu, i da bude neposredni sudionik u njihovu ostvarenju. Te su zamisli često rezultirale značajnim, pa i kapitalnim projektima nacionalne književnosti i kulture, da spomenemo samo "Stoljeća hrvatske književnosti" ili "Vrhove svjetske književnosti". Pavletić je bio pokretač, organizator, čovjek akcije i realizacije. I njegov politički angažman, od Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika i hrvatskoga proljeća, pa ponovno devedesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme obnove hrvatske državnosti, bio je izraz želje da neposredno djeluje i da svoj osobni doprinos u procesu ponovnog uspostavljanja i razvoja demokracije u Hrvatskoj. O tome aspektu djelovanja, o idealima kojima je težio, ali i razočaranjima koje je doživio, otvoreno je pisao u svojoj memoarskoj knjizi Prisjećanja o sebi i drugima (2006).

Potpuno predan književnosti, Pavletić je bio istodobno i kontemplativan duh, sklon promišljanju različitih aspekata umjetničkoga čina i teorijskoj elaboraciji svoga kritičarskog djelovanja. Osim ažurnih kritika, u kojima je već u prvim djelima nekih pisaca nepogrešivo naslutio njihov budući razvoj i estetski potencijal, njegov je spisateljski rad obilježen i poetsko-meditativnom komponentom. Ne treba zaboraviti da se i sam okušao kao pjesnik 1953. pjesničkim ciklusom Zvekir u ruci u zbirci Pjesme koju supotpisuje s Nikolom Milićevićem i Slobodanom Novakom. No kasnije se sve više okreće refleksiji o umjetničkim fenomenima, magiji pjesničke riječi, ustroju pjesme, ali i izazovima i aporijama koje se kriju u tumačenju poezije.

Pavletić je bio neumorni pokretač i urednik književnih časopisa ("Izvor", "Krugovi", "Kolo", "Literatura", "Kritika") koje je redovito pretvarao ne samo u sinergijska žarišta umjetničke prakse i okupljališta kreativnih snaga nego i u mjesta koja su širila prostore umjetničke i građanske slobode, i to u ne baš stimulativnom društvenom okruženju. Štoviše, generacijsku energiju uspio je kanalizirati u jedan od najznačajnijih projekata poratne hrvatske književnosti – onaj "krugovaški". Jezgru "krugovaša" činile su snažne autorske osobnosti koje su prihvatile zajednički istup, ali čuvajući i njegujući različite estetike i filozofske koncepcije, upravo u duhu Pavletićeve maksime iz često citiranog programatskoga teksta "Neka bude živost" u prvom broju "Krugova".

U krugu oko "Krugova" Pavletić je bio najmlađi: kad je časopis počeo izlaziti (1952.), imao je samo 22 godine. Stekao je, doduše, već određeno literarno iskustvo objavljujući članke i kritike u "Mladosti" i "Izvoru", ali "Krugovi" su ipak bili puno ambiciozniji pothvat, i to sa snažnim društvenim refleksima. Stvaralački pluralizam, heterogenost pisma, fascinacija duhovnim zbivanjima na Zapadu, glad za novim – to su bili zamašnjaci "krugovaške grupacije". Složno su ustali protiv vladajućega estetičkog voluntarizma, protiv ideologizacije i provincijalizacije hrvatske književnosti i kulture. Dobro informiranom Pavletiću, koji je mladenački znatiželjno upijao sve nove književnoteorijske modele, pripala je uloga idejnoga vođe i organizatora. Njegov angažman u "Krugovima" najjasnije se vidi u kritičkim i ekspozitornim tekstovima. Dijagnozu aktualnog stanja dao je u tekstu Kritika kritike ("Krugovi", 1953) u kojem je suvremenu hrvatsku književnu kritiku ocijenio u svjetlu poratnog kolebanja između ostataka agresivnog administrativnog pritiska sovjetskih vulgarnih dogmatičara i nasilno prekinute veze s iskustvom naprednije građanske kritike.

I upravo će Pavletićeva kritička praksa biti svojevrsna "kopča" za ponovno uspostavljanje vertikalnog kontinuiteta hrvatske književnokritičke misli, i to na liniji Matoš-Ujević-hrvatski kročeanci. U prijelomno vrijeme, kada je Krležin glasoviti "Ljubljanski govor" (1952) naznačio definitivni raskid sa dirigiranom literaturom, Pavletić je vratio dignitet, ozbiljnost i relevantnost književnoj kritici koja je do tada, robujući socrealističkim shemama, iznevjeravala svoje bitne zadaće. I često citirani naslovi njegovih programatskih tekstova Neka bude živost i Put zvan tolerancija rezultat su jednoga – u tom trenutku - posve novog oblika društvenoga angažmana: borbe protiv partijskog monologa i neestetskih zahtjeva.

Pavletićeva kritičarska praksa rezultirala je stotinama tekstova i u produkcijom smislu teško joj je u tome razdoblju naći konkurenciju. Zabilježio je brojne važne pojave u hrvatskoj književnosti, prepoznao talente, naslutio buduće pravce razvoja, davao poetičke smjernice. Bio je dobronamjeran i nadasve konstruktivan kritičar koji se – kako je jednom primijetio Ivo Frangeš - uvijek borio za uspjele dijelove teksta. Čak i kad su mu kritike imale negativan vrijednosni predznak, nikada nisu prelazile u malicioznost i podcjenjivanje. Tipološki gledano, Pavletić se u koncipiranju kritičke proze i odnosu prema predlošku nastavlja na Matoševu impresionističku kritiku, no bez karakteristične Rabijeve zlobe, hirovitosti i osvetoljubivosti. Kritiku utemeljenu na ukusu, dojmu i intuiciji Pavletić dograđuje i novijim teorijskim spoznajama, osobito analitičke i psihotematske kritike francuske kritičke škole te nekim postavkama američke nove kritike. Samo dio te opsežne produkcije ukoričen je u knjigama Sudbina automata (1955) i Trenutak sadašnjosti (1960) koje su doživjele vrlo zapaženu recepciju. Tekuća kritika obično nije dugoga trajanja, ali neki Pavletićevi tekstovi iz toga vremena mogu i danas izdržati vremensku provjeru (npr. o Božićevim Kurlanima, Marinkovićevim Rukama, Ujevićevoj poeziji, Selimovićevu romanu Derviš i smrt i dr.).

No već tada Pavletić je širio i opseg i dubinu uobičajene književne kritike i usmjeravao svoje pisanje u pravcu analitičkoga eseja i dulje interpretacije. Širina zahvata, ekspanzija teme, bogate asocijativne "dogradnje" praćene novim kritičkim metajezikom, povremeno i poigravanje mikrostrukturama stila (igre riječima, kalamburi, ironijski obrati), postat će prepoznatljivim karakteristikama Pavletićeve diskurzivne proze. Osobito se istaknuo kao inventivan tumač recentne književne proizvodnje u knjigama Analiza bez koje se ne može (1961), Protivljenja (1970) i Djelo u zbilji (1971), Zagonetka bez odgonetke (1987), Kritički medaljoni (1996). Studije o Kalebu, Desnici, Mihalićevoj versifikaciji, popularnoj poeziji Arsena Dedića i Zvonimira Goloba, o francuskom novom romanu i dr. svakako će ostati ogledni primjeri tekstova nastalih u vrijeme punoga procvata interpretacijske metode u nas.

Pavletić je i nadoknađivao propušteno. U razdoblju poprilične suše na području hrvatske književne historiografije priredio je ambicioznu Panoramu hrvatske književnosti XX. stoljeća (1965). U njoj je okupio respektabilnu ekipu književnih znalaca (Hergešić, Vaupotić, Hećimović, Cvitan, Slamnig, Milićević, Franičević), a i sâm je napisao poglavlje o hrvatskoj književnoj kritici između dvaju svjetskih ratova.

Od početka kritičarskoga rada zanimao ga je kompletan proces književnog stvaranja - od zametka ideje, preko faze kristalizacije i modeliranja do same realizacije. Taj ga je interes nagnao da se pozabavi "tajnama radne sobe", tj. onim što se zbiva "iza zastora": želio je ući u stvaralačku radionicu, u spisateljski laboratorij i približiti čitatelju samu "tehnološku" stranu pravljenja pjesme, drame ili romana. Tako je nastala knjiga Kako su stvarali književnici (1956; ²1959), jedno od najpopularnijih Pavletićevih djela, u kojoj se, da se poslužimo jezikom suvremenog reklamnog slogana, približio "malim tajnama velikih majstora (književne) kuhinje": Mažuraniću, Šenoi, Kumičiću, Kranjčeviću, Matošu, Goranu Kovačiću, Cesariću, Tadijanoviću i dr. Vjerovao je i u vezu između čovjeka i prostora, u otiskivanje čovjekova duha i karaktera u prostor, o čemu možda najbolje svjedoči njegova posthumno objavljena knjiga Soba, roba, osoba (2008).

Problem književnoga stvaranja i potreba njegove temeljite rekonstrukcije (pa i dekonstrukcije, upravo u današnjem smislu teorijske terminologije) ostat će trajnom Pavletićevom opsesijom. Cijelog je života vodio duge i iscrpne razgovore s piscima ne bi li iz njih izvukao što više detalja o radosti i muci književnoga stvaranja i tajnama "zanata". Ti razgovori i intervjui ostaju važan dokument za hrvatsku znanost o književnosti (Tajna radne sobe, 1995; Misaono osjećanje mjesta, 1995).

Osim na samom početku svoga stvaralačkog puta, kad je s Nikolom Milićevićem i Slobodanom Novakom objavio već spomenutu skupnu pjesničku zbirku, Pavletić se kasnije nije bavio primarnom književnom proizvodnjom. No bio je zacijelo jedan od najagilnijih popularizatora pjesničke riječi u nas, bilo kao antologičar od ukusa i mjere (Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva, 1970; kasnije više dopunjenih izdanja), kao iskusan interpret (pokretač popularne školske edicije Ključ za književno djelo) ili teoretik (Kako čitati poeziju, 1987; Kako razumjeti poeziju, 1995). Njegovoj inicijativi imamo zahvaliti i pokretanje jedinstvene biblioteke "Arion" koja je, uz izbor poezije, donosila i gramofonsku ploču (u to vrijeme glavni "nosač zvuka") s autentičnim glasom pjesnika koji je čitao svoje stihove.

Pod utjecajem psihotematske kritike, a kasnije i fenomenologije (u varijanti tada vrlo popularnog Romana Ingardena), Pavletić se postupno sve više usmjerava na istraživanje dubinskih psihičkih struja koje utječu na stvaralaštvo pojedinih pisaca. Na takvoj metodološkoj podlozi nastat će niz Pavletićevih monografija o hrvatskim piscima: Goranu Kovačiću (Goran njim samim; 1963; Obuzdani gnjev, 1978), Tinu Ujeviću (Ujević u raju svoga pakla, 1978), Dragi Ivaniševiću (Svjedok Apokalipse, 1983), Slavku Mihaliću (Klopka za naraštaje, 1987), Veselku Koromanu (O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji, 1987), Matku Peiću (Muški život, 1987). U monografskom portretiranju pisca ukazuje na važnost svakoga detalja: od biografske potankosti i vanjskih poticaja do psihičkih izvora i dubinskih manifestacija. U opsežnoj monografiji o Ujeviću (Ujević u raju svoga pakla, 1978) dao je u našim okvirima jedinstvenu sliku pjesničkoga svijeta u kojem je istražen svaki segment važan za Ujevićevu poetiku i semantiku njegove pjesme: od tema kojima se praizvor krije u djetinjstvu i mladosti (ideja vitalizma, akvatičke sanjarije, kamen, prokletstvo kuće, bijeg od žene), do minucioznog raščlanjivanja elemenata "otvorene poetike" (dinamizam stiha, "sjaj i bijeda srokova", muzikalizacija izraza, opetovanje semantema, kumulacija kao stilski postupak i sl.). Bitno je uočiti da se u Pavletićevoj monografskoj obradi "vanjski" i "nutarnji" rub istraživanja međusobno dopunjuju i objašnjavaju te da skladno participiraju u stvaranju kompleksne strukture kao "mreže odnosa".

U strukturi je, znamo, sve međusobno povezano. Pavletić vrlo rano, već od prvih eseja o Ujeviću, počinje graditi svoju osebujnu poetiku korelacija koja će rezultirati i istoimenom knjigom, objavljenom svega nekoliko mjeseci prije smrti. Knjiga ne afirmira "totalni kauzalitet", ali nastoji potvrditi tezu o "sveopćoj mreži odnosa" i o pjesnikovoj "multiformnom doživljavanju sebe i svijeta". Već je P. Claudel pisao da se "sve ogleda u svemu" i da ništa ne postoji sámo, nego je uklopljeno u cjelinu svega postojećeg. Prenesena na područje pjesništva, poetika korelacija govori o pjesmi kao "kompleksnoj igri suglasja među predmetima" i pjesnikovu konotativnom izražavanju slikama koje uvijek stoje u nekom odnosu s njegovim predodžbama, slutnjama, osjećajima, duševnim stanjima. Pavletićeva koncepcija nije daleko od Foucaultove "sintakse svijeta" u kojoj "sličnost iziskuje susjedstva koja osiguravaju nove sličnosti". Jer zaključak knjige u znaku je zatvaranja kruga i argumentacije ishodišnih teza: (cit) 1) "Sve je takvo kakvo jest zato što stoji u određenom odnosu sa svime što je takvo kakvo jest" i 2) "Nešto je baš takvo kakvo jest stoga što je određeno odnosom prema nečemu što je baš takvo kakvo jest".

Knjiga Poetika korelacija na neki je način i Pavletićev stvaralački testament u kojem je razotkrio svoje shvaćanje kreacije: od pjesničke do božanske.