"Neka bude živost!" dobro nam je poznat naziv eseja kojega je Vlatko Pavletić napisao prije gotovo pet desetljeća.
Nedvojbeno, u našoj suvremenoj književnosti to je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih, ali možda i najskuplje plaćenih eseja - strašnom cijenom šikaniranja, progona, kao i činjenicom da s njim počinje teško i mukotrpno razdoblje u piščevu životu, kao crnom slutnjom u još crnja vremena koja će, danas znamo, nedugo iza toga i uslijediti.
Dakako, i prijašnjim je svojim djelovanjem i pisanjem Vlatko Pavletić nastojao širiti prostore slobode - heraklitovski rečeno - opće i zajedničke, ali na žalost i proporcionalno reducirao osobnu.
Podsjetimo tek kratkom noticom kojom su cijenom naši pisci plaćali tu slobodu, čuvajući jezik, tj. identitet, ne samo osobni, profesionalni, već nužno nacionalni koji je tako snažno impostiran u posao i, očito je, sudbinu hrvatskoga pisca.
"Neka bude živost!" amblematičan je esej kako za njegova autora tako i za vrijeme u kojemu je nastao i, sigurno, razumije se, nije jedini po kojemu ćemo čitati znakove vremena, njegovu višeslojnost, socijalno-političku ili pak umjetničko-estetsku reljefnost, ali je jedan od najsnažnijih znakova i dokumenata druge polovice XX. stoljeća u hrvatskoj književnosti. No, isto tako on prelazi granice same književnosti i postaje opće mjesto u našoj kulturi kao i poticajan primjer traženja slobode u stvaralaštvu i umjetnosti kao onoj bitnoj sastavnici čovjekove prirode iz koje može rasti i razvijati se duhovno i estetsko. Upravo u tome vidimo bit Pavletićeva promišljanja o umjetnosti i u njemu prepoznajemo njegov princip slobode, kojega je beskompromisno zagovarao i promicao kao pisac, ali i kao urednik časopisa, biblioteka ili pak na drugim zadaćama i funkcijama kao profesor, direktor drame u HNK itd. Teorijski i praktično, perom, energičnim zalaganjem, osobnom slobodom ustrajno je branio svoj princip slobode izgrađen na onoj iskonskoj vezanosti za povijesni prostor što ga zajednički baštini sa svojim narodom. Pavletićev princip slobode determiniran je sviješću da je usud hrvatskoga pisca prožet istim silama koje ga hoće rastočiti kroz njegovu veliku povijest. Ta nije li otac hrvatske književnosti, Marko Marulić, u istim kliještima morao čuvati jezik kao i prostor stvorivši remek-djelo ne samo hrvatske već i svjetske književnosti.
Ta borba za očuvanjem jezika i prostora trajat će kroz stoljeća, a udarci su snažni i česti sa svih strana: talijanski, njemački, mađarski, turski i onaj najrazorniji iz ovoga stoljeća - srpski, koji hoće u sprezi s politikom zbrisati u jeziku spasonosne razlike, civilizacijske i povijesne specifičnosti, po kojima znamo da je jedno i naše ovdje, a da je drugo - drugo i da je tamo i tuđe. Od Marulićeve Judite do Novosadske deklaracije o jeziku i do novoga Ustava u kojemu je, napokon, jasno određen položaj i mjesto hrvatskoga jezika, Vlatko je Pavletić upravo tu činjenicu ugrađivao u svoj princip slobode kao živu svijest o pripadnosti i identitetu, ali i kao snažnom i izražajnom sredstvu koje može udovoljiti svim profesionalnim kriterijima i komparativnim i drugim standardima.
"Uvijek dođe vrijeme - tvrdi Albert Camus - kad valja izabrati između kontemplacije i akcije. To se naziva postati čovjekom. To je razdiranje užasno. Za ponosno srce, međutim, tu ne može biti sredine. Postoji Bog ili vrijeme, ovaj križ ili ovaj mač."
Očito je Vlatko Pavletić znao prepoznati vrijeme. Svojim je perom promicao istinske hrvatske književne vrijednosti, teorijski i kritički inaugurirao autentični prostor u stvaralaštvu, promicao duh kolegijalnosti i suradnje, te dinamičnim i snažnim akcijama pokretao časopise i biblioteke, na katedri i u kazalištu dosljedno širio prostore slobode. Pavletićev je primjer stoga izazovan jer je znao prepoznati vrijeme i jer je znao ostaviti traga u kontemplaciji kao i u akciji, u književnosti kao i u politici, šireći prostor križa ali i prostor mača kao istinske vrijednosti u kojima se realizira punina čovjekove prirode, dakle kroz specifičnost prostora kojega baštini kao povijesno pamćenje, ali u kojemu također realizira svoje stvaralačke mogućnosti isključivo kao posve slobodno biće koje svoj smisao traži u fizičkom i metafizičkom, u zemnom i nebeskom, u nacionalnom i kozmopolitskom.
P.S. Zato i danas možemo reći: "Neka bude živost!"