Oproštajni govor predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na pogrebu Vlatka Pavletića

Poštovana obitelji Pavletić,
Poštovani i žalobni zbore! 

U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti opraštam se u ovome tužnome trenutku od akademika Vlatka Pavletića, dugogodišnjega redovitoga člana naše Akademije, člana njezina Predsjedništva i potpredsjednika. Opraštam se od onoga koji se svojim neumornim radom izdigao u vrsnoga književnika najnovijega razdoblja hrvatske književnosti i stoga, sasvim opravdano, djelovao u Akademijinu Razredu za književnost kao izvrstan poznavalac najsuvremenije književnoteoretske misli i kao cijenjeni humanist. U svojim studijama i monografijama akademik je Pavletić postizao onu idealnu ravnotežu i sklad između dokumentarizma i esteticizma, između faktografije i estetske interpretacije i valorizacije književnoga djela.

U želji da spozna bit književnoga djela neumorno je tragao za njegovim korijenima, pa je među prvima u hrvatskoj književnoj znanosti istraživao i rekonstruirao stvaralački proces značajnijih pisaca, što je rezultiralo važnim otkrićima i o njihovu duhovnu usponu, i o njihovoj društvenoj anàbazi i o njihovoj umjetničkoj strukturi. Dokazao je da je u književnome stvaranju, kao i u umjetničkome stvaranju uopće, presudna uloga umjetnikova rada, a ne romantičarski shvaćene »inspiracije«. Isticao je neprestance rad kao bitan preduvjet umjetničkoga stvaranja, a to se uvijek odnosilo i na Pavletićeva istraživanja piščeva traganje za ponajboljim izrazom, za pravom riječju. Time je ujedno upozorio na ono što je nadasve karakteriziralo upravo njega samoga. Jer, Vlatko Pavletić bijaše zaista veliki radnik, ali i veliki zaljubljenik u hrvatsku književnu riječ.

Zato i u Akademiji osjetismo kako nas, bolešću shrvan, napušta onaj koji je uvijek skrbio o tome da Akademija ponajbolje ispuni svoju društvenu zadaću u Republici Hrvatskoj. Svemu, naime, što je napredno posvetio je akademik Vlatko Pavletić svoj život. Svemu što je bilo dobro i plemenito radovao se i s drugima dijelio tu radost. Stoga nas ostavlja tužne ali ponosne što nam je u Akademiji bio prijateljem, članom i dužnosnikom.