Već iz prvih kritičkih napisa ove generacije bilo je vidljivo da joj je od samog početka temeljna intencija bila: dezideologizacija literature i pravo na stvaralačku slobodu. U tom je smislu bio indikativan članak vodećeg naraštajnog kritičara i esejista Vlatka Pavletića, objavljen u prvom broju "Krugova" pod naslovom "Neka bude živost...". Smatrajući najmanje važnima razne pravce i programe koji su "oduvijek bili samo praktično oruđe, publicistička prethodnica koja je krčila put glavnini - umjetničkom djelu" - Pavletić utvrđuje poraznu činjenicu kako cijela aktualna hrvatska kritika jednostavno prešućuje djela istaknutih suvremenih pisaca od Krleže do Kaleba, Segedina i Marinkovića, indirektno optužujući onu kritiku koja je doista izbjegavala pisati o literarnim tvorevinama pisaca koje se nisu uklapale u ideologiziranu socrealističku i dogmatsku koncepciju shvaćanja smisla i funkcije književnosti. S tom spoznajom stanja u hrvatskoj kritici i stvaralaštvu Pavletiću ne preostaje drugo nego postaviti pitanje: Što raditi? Odgovor je bio više nego izravan: "Ostavimo tu stvar samim umjetnicima. Oni su u svim vremenima pisali po svom umjetničkom nagonu, ne držeći se propisa senilnih dogmatičara..." Na kraju članka Pavletić će postaviti tezu koja se može prihvatiti kao program cijele generacije: "l neka bude živost. Neka se ukrste suprotna uvjerenja, što više najoprečnijih sudova, samo da ne bude presude... Umjetnost može da se razvija samo na principu stvaralačke slobode".
Bio je to, praktički, poziv: oduprimo se aktualnoj dogmatskoj/ petrificiranoj i dirigiranoj situaciji u književnoj kritici i onom stvaralaštvu koje je pratilo - umjetnički neuspješno - tu "poetiku" i pogledajmo što se događa na Zapadu! Otvaranje "mladih" prema Europi, kao i prema Americi, bilo je u tom trenutku potpuno. S jedne strane Garcia Lorca, Neruda (nadrealizam), zatim Sartre, Camus (egzistencijalizam), Anouilh, pa Moravia ili Quasimodo - a s druge Amerikanci: Joyce, T.S. Eliot, Ezra Pound, Faulkner, Hemingway, Steinbeck, Mailer i drugi - pisci su koje se najviše čita i vrlo često susreće u prijevodima na stranicama "Krugova" i drugih časopisa, a njihov je utjecaj na novi naraštaj očit. Dodamo li tome i prijevode poezije Baudelairea, Valerya, Colleridgea, E.A. Poea, Jesenjina - vidjet ćemo da je to bilo vrijeme kad su mladi pisci upijali sve što im se nudilo. Bili su to trenuci u kojima su se doista otvarali široki obzori koji su, zbog različitosti i sadržaja i stilova i idejnih polazišta, ponekad mogli i zbunjujuće djelovati, ali su jednako tako omogućavali novom naraštaju da se i sam usmjeruje i opredjeljuje u umjetničkom smislu pri traženju novih, vlastitih izražajnih mogućnosti i tematskih interesa.
Nije stoga nimalo iznenađujuće da su se "krugovaši", kad je riječ o esejistici, više napajali na stranim uzorima, nego li oslanjali na domaću esejističku tradiciju. Tako se, između ostalih, prevode tekstovi amerikaniziranog Mađara Laszia Moholy-Nagyja, potom Gertrude Stern, pa T.S. Eliota i Wirginije Woolf, kao i Talijana Elia Vittorinija i drugih. Od domaćih pisaca najviše se pažnje pridaje esejistici Tina Ujevića, a jedan od "starijih" iz međuratne generacije, Stanislav Šimić, najredovitiji je suradnik "Krugova": njega je, očito, generacija prihvatila i prepoznala kao "svoga" iz jednostavnog razloga što je njegovo poimanje kritike-esejistike koja "nije podvornica taštine ljudi da ih podvori hvalom, jer da su učinili nešto dobro; nit je zavidnica da ih ogovara; ni tužiteljica da ih optužuje i u zbilji osuđuje i kažnjava za nedjela kad su ih napravili; ona je, s pomoću imaginacije proumljenje o činjenicama, bez obzira tko ih subjektivno učinio" -u potpunosti odgovaralo njihovu shvaćanju i definiranju kritike/esejistike kao književnog žanra.
Vlatko Pavletić bio je ne samo mladalački temperamentan inicijator i propagator programskih tendencija svoje generacije početkom pedesetih godina, nego se, sazrijevajući kao stvaralac kroz brojne stranice kritičkih napisa i esejističkih studija, prezentirao kao vrhunski i u analitičkim postupcima raznolik tumač ponajviše suvremene hrvatske književne riječi. Dobar poznavatelj kako tradicionalne i suvremene, posebice impresionističke hrvatske književne kritike i esejistike (A.G. Matoš, Tin Ujević, Stanislav Šimić), ali i književno-povijesne znanosti (Antun Barac), tako i europske (naročito francuske, na čelu s egzistencijalističkim filozofom i esejistom J.P. Sartreom) te američke poznate tzv. čikaške grupe (Tate, Ranson, Brooks) - Pavletić svoj kritičko-esejistički opus ostvaruje u širokom rasponu od žurnalističke i impresionističke kritike/ preko većih esejističkih cjelina, do strukturalistički i književnopovijesno metodološki utemeljenih rasprava. Esej Pavletić definira kao literaturu elite, jer "zahtijeva i stanovito predznanje čitalaca. Esejist ne iznosi potpunosti; zauzet bitnim otkrićima on računa s aktivnom podrškom i suradnjom obrazovane publike. Pišući o nečemu, esejist nastoji držati u vidu cjelinu, ali spominjući mnoge stvari, on uvijek ima na umu tek jednu osnovnu istinu, tj. svoj pogled na nju." Uvjeren kako je prvi dojam u smislu doživljaja cjeline bitna pretpostavka za analitički postupak, te sa shvaćanjem eseja kao svojevrsne umjetnine kojoj nije primarni cilj definitivni sud, nego poticaj i mogućnost subjektivnog osmišljaja prvotnog doživljaja, Pavletić smatra da "analiza ne treba težiti da apsolutno rekonstruira djelo, da ga raščlani i svaki njegov dio potanko ispita, potpuno objasni tajnu njihove uzajamnosti. Njena domena nije jezgra, već sfera oko nje, ali da bi se o jezgri bilo što pouzdano moglo reći, valja prokrčiti put do nje. To i jest pravi posao i zadatak analitika; stoga nije dovoljna jedna, tj. jednosmjerna analiza, niti pak sve predradnje za sintetički rezime može izvršiti samo jedan čovjek. Analitička sondaža s različitih polazišta nastoji prodrijeti kroz tvrdu koru izvanjske - katkada konvencionalne, ponekad lažne, kadikad kamuflažne - glazure, i prirodno je da pri tom ne otkriva iste naslage i istovetna počela, niti jednako duboko dopire..."
Književnopovijesnim monografijama o Tinu Ujeviću, Dragi Ivaniševiću i Goranu Kovačiću, Pavletić je pokazao koje su to literarne veličine (i simpatije!) na kojima je izgrađivao svoja analitička metodološka uporišta, uspješno primjenjujući u praksi vlastita razmišljanja o smislu umjetnosti riječi, o neraskidivom suodnosu autora i njegova djela sagledanih u kontekstu društvenog trenutka u kojem je djelo ili opus nastao. Drugim riječima, povodeći se za vlastitom misli-vodiljom (a na tragu Sartreove filozofije) kako postoji jedinstvo čovjeka i riječi - "čovjek i riječ - jedno drugom zrcalo" - Pavletić književno stvaralaštvo promatra kao potpuno prožimanje socijalnopsihološkog (biografskog) s estetskim, s naglaskom na ovom posljednjem, što mora rezultirati idealnim spojem poruke i ljepote. Upravo tom bitnom umjetničkom mediju - riječi - i sam je, pišući esejistiku, pridavao posebnu važnost, kako prepoznatljivim osobnim stilom, tako i u nerijetkim impresionističkim igrama riječi, te sentencioznom ili metaforičkom izrazavanju.