Poštovani članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, poštovana obitelji Vlatka Pavletića, poštovane gospođe i gospodo,

Vlatko Pavletić kojega se danas, kao što nalažu dobri običaji ove visoke ustanove, prisjećamo evokacijom njegova života i djelovanja, imao je nadasve bogatu književnu i političku biografiju. Oba su joj segmenta već sada detaljno istražena, analizirana i komentirana, no čini se da usprkos mnogim ocjenama Vlatkova rada, književnopovijesna znanost, da, upravo ona, ima još mnogo prostora za neke prosudbe o Pavletićevu mjestu u novijoj hrvatskoj književnoj kritici, antologičarskoj, a napose uredničkoj djelatnosti. Stoga ćemo joj rado prepustiti riječi mirnoga pravorijeka.

U ovoj bih prigodi, međutim, htio podvući nekoliko detalja iz one Pavletićeve umjetničke, a time i stvaralačke biografije, koji mi se čine bitnima upravo u trenutku kada obrise njegove fizionomije nastojimo što preciznije ocrtati. U njegovu se, naime, životopisu, kao gotovo sporedni, ali ne i posve nevažni dodatak, ali svakako apendix koji se spominje uglavnom usputno poput nekoga skromnijeg ukrasa na njegovu životnome putu javlja i ovaj podatak. Kažu tako biografi jednostavno, kao da bi zadovoljili jedino statističku činjenicu - bio je i direktor zagrebačke Drame i profesor na tadanjoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Kao da je to ravnateljstvo i ta profesura u ukupnom trajanju od tridesetak i više godina neko vrijeme i neka aktivnost koja se baš i ne može ravnopravno mjeriti sa svime drugim što je Vlatko Pavletić tijekom svoga dugog radnoga vijeka učinio i stvorio. Stoga ću nastojati u glavnim crtama pokazati da tome nije tako i da ove dvije Pavletićeve «kazališne» grane – da ih tako nazovemo, čine vrlo čvrste izdanke na njegovu stvaralačkom deblu.

Kronologija te «kazališne» epizode izgleda ovako: od 15. lipnja 1958. do 30. kolovoza 1960. direktor je Drame zagrebačkoga Hrvatskog narodnoga kazališta, a od zimskoga semestra školske godine 1960/1961. do 31. listopada 1992. profesor je književnosti na današnjoj Akademiji dramske umjetnosti. Trideset i dvije je, dakle, godine proveo radeći u dvjema ustanovama na najljepšem zagrebačkom trgu.

Nekoliko dana nakon njegova postavljenja, dakle tijekom lipnja 1958, imenovana je u središnjem hrvatskom kazalištu i kompletna nova uprava teatra koju su činili intendant Duško Roksandić, tada već afirmirani dramatičar, dok je na čelo Opere postavljen Ivo Vuljević, prvi puta u povijesti kuće čovjek koji nije bio niti dirigent niti skladatelj, ali, pokazat će se ubrzo, kao iznimno nadareni te spretni i uspješni menadžer te vrstan organizator, čovjek koji će zagrebačkoj Operi otvoriti put do najvećih svjetskih pozornica, a brojne internacionalne pjevačke zvijezde dovesti do naše scene. U tom je tercetu Pavletić bio najmlađi.

U kazalište nije došao kao izraziti homme de théâtre. U njegovim se dotadanjim člancima, esejima i studijama problematiziranje kazališno-dramskih pitanja može naći samo uzgredice. U Sudbini automata (Zagreb, 1955), prvoj njegovoj knjizi eseja, zaokupljen je, primjerice, Marinkovićevom prozom, ali ne i dramom. No, ipak je Pavletić posjedovao punovrijednu iskaznicu za funkciju na koju je bio imenovan. Pokazat će se ubrzo da je na mjesto direktora postavljen kao jedan od predvodnika nove «krugovaške» generacije koja je upravo preko i u okrilju časopisa koji je pokrenula, dakle «Krugova», tražila uporišta i u drugim umjetničkim granama, naročito u kazalištu i brojnim likovnim disciplinama. Taj će se Pavletićev smisao za zajedništvo naraštaja, ujedinjavanje ideja i poticaja što u krajnjem posljetku rezultira mogućnošću slobodnoga, pluralistički intoniranoga umjetničkog stvaranja, a na podlozi već tada klasične njegove krilatice «neka bude živost», odraziti i u ravnateljstvu zagrebačkom Dramom tijekom samo dvije, ali dvije iznimno značajne i plodne sezone.

Novi, već spomenuti trijumvirat Roksandić-Pavletić-Vuljević naslijedio je jedan, rekao bi Matoš «mixtum compositum» na čelu s intendantom, inače opernim redateljem osrednjih dometa Nandom Roje, potom bez sumnje već tada autoritativnim dirigentom koji je za pultom, ali i u ravnateljskom uredu Opere dostojno zamijenio legendarnoga Milana Sachsa, Mladenom Bašićem koji se spremao prema inozemnim opernim kućama gdje će ubrzo ostvariti zavidnu karijeru (koja, začudno, i nakon više od pola stoljeća još uvijek nije posve utrnula!), dok je u dramskom segmentu dotadanje uprave Pavletić postao čelnikom u pomalo fluidnoj i nerijetko rastresitoj situaciji, kada su se na mjestu ravnatelja, a nakon autoritativnoga i u svemu kompetentnoga Mirka Božića, gotovo redovito izmjenjivali «dii minorum gentium» - Mirko Perković redatelj i Zlatko Matetić – povremeni kazališni kritičar, a zapravo predstavnik partijskih struktura iz sektora kulture, «specijalist» za «odstrel» ideološki nepoćudnih predstava (kao u slučaju Kulundžićeve drame Čovjek je dobar, kada je nakon njegovih javnih i zakulisnih intervencija 1953. «pala» uprava Matković-Božić). Znalo se, naime, da bi Perković, kada se u personalnim i repertoarnim pitanjima spremalo kakvo nevrijeme (penzioniranje nekoga od prvaka ali i teatarskih partijskih čelnika, odnosno najavljivala ideološki možda suspektna dramska premijera), da bi, dakle tada, lukavi Splićanin javio teatarskoj administraciji kako je odjednom pritisnut teškim kardiološkim problemima te bi, prema vlastitim riječima, direktorski stolac radije zamijenio kućnom foteljom drabaturga (m je, nazalno, izgovarao kao b), te bi on sada poš'o kući čitati drabe. Kada bi se pak prijeteći oblaci povukli, penzioniranje obavljeno a komad ili odobren ili pak neprihvaćen za prikazivanje, Perkovićevo bi srce stalo iznova kucati normalno, pa bi poručivao kako bi on sada opet bija direktor.

Očito je da je u takvoj, često i tragikomičnoj situaciji (gdje je još prvih nekoliko mjeseci 1958. na čelu Drame bio i redatelj Bogdan Jerković koji je u rano proljeće morao odstupiti zbog pobune glumaca jer je u svoju režiju Novele od Stanca htio uključiti amatere s kojima je, inače, postizavao zavidne uspjehe na eksperimentalnim pozornicama u zemlji i inozemstvu) za direktora Drame valjalo pronaći mlada, odlučna i ni sa čime, a najmanje kazališnim govorkanjima, da ne kažemo i pravu riječ – tračevima, opterećena čovjeka. Vlatko Pavletić bio je u tom trenutku pravi izbor.

U nasljeđe nije dobio nimalo lagan položaj Drame kako unutar kuće tako i u okviru zagrebačkih teatarskih konstelacija. Još uvijek se u gradu govorilo o velikim Stupičinim predstavama (Sveta Ivana, Glorija, Colombe, Kavkaski krug kredom, Ribarske svađe i druge) iz sredine pedesetih, Matkovićev Heraklo iz početka 1958. u Habunekovoj režiji standarde je hrvatske drame digao do vrlo visoke razine, a na drugoj sceni HNK, u zgradi Akademije, na Komornoj pozornici, otvorenoj 1. III. 1957, Habunek je iznio tri antologijske režije – Sartreovu egzistencijalističku dramu Iza zatvorenih vrata i Ionescove avangardne prvijence Ćedlavu pjevačicu te Lekciju. Ne valja također zaboraviti da se u to vrijeme, malo sjevernije, u Frankopanskoj, uporno trude jednakovrijedno sudjelovati u nacionalnoj teatarskoj utakmici (prvi Beckett u nas Škiljanov -Svršetak igre, brojni američki autori, Spaićev gotovo revolucionarno-prevratnički Molièreov Mizantrop, Ivančev intrigantni debut sa Zašto plačeš tata?). Kako odgovoriti na ove izazove? Ravnati dvjema pozornicama, izdržati natjecanje s još uvijek mladenački-poletnim Zagrebačkim dramskim, pomiriti sve očitije generacijske, svjetonazorske pa i ideološke suprotnosti u ansamblu (Bela Krleža, Božena Kraljeva, Emil Kutijaro i Josip Petričić s jedne, a novi naraštaj akademaca koji nezaustavljivo prodiru-s druge strane), za novoga ravnatelja drame nije bila nimalo laka zadaća.

U takvoj se situaciji Pavletić odlučio da svoja upravljačka kola usmjeri dvama jednako važnima i ravnopravnim smjerovima. Jedan je kretao prema čvrstoj repertoarnoj shemi, drugi pak prema konsolidaciji ansambla u kojemu bi se, upravo na temelju repertoara, a uz pomoć mladih do tada tek djelomice te uglavnom izvan priznatih institucionalnih okvira zamijećenih redatelja, nastojale ujednačiti, a po mogućnosti i izjednačiti opreke koje su prijetile opasnim disonancama, pogubnima za uspjehe bilo koje scenske realizacije.

Što se repertoara tiče, Pavletić je uspio za te dvije sezone uspostaviti čvrsti kostur koji se, a to je dobro znao, temeljio na nepogrešivim Miletićevim načelima. Tu shemu čine ponajprije nacionalna baština i suvremena nacionalna drama. A potom jednako ciljani izbor iz svjetske dramske književnosti. Evo kako je realiziran taj Vlatkov naum na velikoj i maloj pozornici. Odabrao sam desetak, čini se i tada i danas, usprkos različitim uspjesima, najvažnijih realizacija: Brezovački – Diogenes u Gavellinoij adaptaciji i režiji (1959), Krleža – čak dvije praizvedbe – tročinska Agonija (1959) i Aretej (također 1959), adaptacija romana Idiot (1960) Georgija Para i Božidara Violića u njihovoj zajedničkoj režiji, Violićeva adaptacija i režija Marinkovićeva Zagrljaja, Durbešićev debut s Obrenovićevim Varijacijama, Dürenmattov Posjet stare dame (1959) u Stupičinoj redateljsko-scenografskoj postavi, Brechtovi «poučni komadi» Izutetak i pravilo i Pravilna linija u Parovim inscenacijama, čitav niz «velikih» i jednočinih američkih drama (O' Neill, T. Williams, A. Miller koje režiraju Tito Strozzi, Dino Radojević i Davor Šošić) te Englez Osoborne s Osvrni se gnjevno kojeg postavlja Bogdan Jerković.

Taj je repertoar pokazao direktorov literarni ukus, promišljenost, kretanje u korak s vremenom te posvemašnju ideološku otvorenost kao i odsutnost bilo kakve isključivosti. Poznato je da je svoje estetske i stavove svojih suradnika branio uporno i dosljedno. Spomenuta dramatizacija Idiota tlocrtno se i scenografski temeljila na znaku velikoga križa. Rigidnom partijskom cenzoru (samovlasnom ili s više instance određenom, teško je to danas utvrditi, ali on se u toj funkciji javljao i konstantno i enervantno), glumcu Emilu Kutijaru, ta je predstava «mirisala» tamjanom i klerikalizmom, pa ju je nastojao da se, kako se to u teatru kolokvijalno kaže, «skinuti s repertoara». Sudionici upriličenoga «suđenja» likovno-ideološkom konceptu Idiota, održanom u dvorani današnjega kina Europa, tvrde kako je ravnatelj Drame, Vlatko Pavletić, dugim, razložitim i uvjerljivim pledoyerom obranio dvojicu mladih redatelja i predstavu, cenzoru usprkos, zadržao na repertoaru.

Ideju o zajedništvu koju je, naravno, prenio iz uredništva «Krugova», Pavletić je utilitarno transformirao u kazališno zajedništvo njegove teatarske generacije, ali i uz sudjelovanje rutiniranoga Strozzija te vehementno-impulzivnoga Dina Radojevića. Velike i svoje prve prave redateljske zadaće dobili su Paro, Violić, Durbešić i Šošić kojih inscenatorska, a ubrzo i pedagoška afirmacija na Akademiji započinje upravo u vrijeme Vlatkove uprave. No, nisu bili jedini koji su debitirali u prvom nacionalnom teatru. S njima dolazi u kuću i jedan budući veliki scenograf i kostimograf – Zlatko Bourek koji se na kazališnoj cedulji prvi put javlja u Idiotu, njegova supruga Diana Kosec kreirat će u tom razdoblju prve svoje kostimske opreme, a pravo će se scenografsko čudo dogoditi prigodom prvoga nastupa Miljenka Stančića, koji za Krležinu, novu verziju Agonije, ostvaruje začudni scenski okvir koji u prvom činu, Laurinu modnom salonu, svojim zlatno-smeđim claire-obscureom dosiže razinu magične eteričnosti.

Bilo je, međutim, i neuspjeha. Najeklatantniji je bio onaj s Krležinom posljednjom dramom – Aretejem. Očekivanja su bila golema. Konačno novi Krleža, brujalo je oko teatra i u književnim krugovima, ali se rezultat na sceni komentirao u objavljenim kritikama suzdržano, diskretno i s obzirom na tadanju autorovu poziciju u društvu, više no neskriveno benevolentno. Nastanak je te predstave pratilo niz problema. Za redateljskim stolom mnogi su, s pravom, očekivali Gavellu, prvoga Krležina redatelja. Još je bio u snazi i režirao drame i opere. No, na krivulji međusobnih odnosa između dramatičara i redatelja, točka razumijevanja i sporazumijevanja, nekada i odanoga prijateljstva, u tim je trenucima bila u dubokoj sinklinali. Gavella, dakle, nije dolazio u obzir. Strozzi je imao ulogu jednoga od Apatrida pa se smatralo kako je time saturiran, a i njegovi su odnosi s Krležom počeli tamnjeti, da bi se, 1960., kako svjedoči Eliza Gerner u svojim knjigama, strmoglavili do nulte točke. Mladima se Pavletić Areteja nije usudio dati, a sumnjam da bi se Krleža složio s nekim od takvih rješenja, premda će Paro kasnije, ne samo scenski rehabilitirati Areteja (Dubrovačke ljetne igre, tvrđava Bokar, 1972) već postati jedan od naših najvećih krležijanskih redatelja (Glembajevski ciklus u HNK, dramatizacije i režije Banketa u Blitvi, Zastavâ i Povratka Filipa Latinovicza). Izbor je, dakle, pao na «čovjeka iz kuće», Mirka Perkovića koji se, prema zlobnim glumačkim izvješćima s pokusa, jedva snalazio u gustoj magmi autorovih povijesno-političkih metafora i aluzija. Uz to, u ansamblu je bilo troje izrazitih individualaca koji su se (neki i s pravom, poput Tita Strozzija) smatrali «krležijanski» kompetentnijima od redatelja, pa kad se samo pridoda i činjenica da je u tom tercetu, u kojemu se kao nositelj naslovne uloge našao Emil Kutijaro, nalazila i autorova supruga Bela, težak uteg za sve tadanje direktore drame, lako je shvatiti kako se predstava nije rađala, a konačno niti došla na svijet pod sretnim auspicijama. Pridodamo li tome da je svojoj posljednjoj realiziranoj scenografskoj i kostimografskoj opremi Ljubo Babić nije bio nimalo sretne ruke, danas je jasno kako je Aretej prošao tada na sceni vrlo loše. U to su vrijeme međusobna gostovanja jugoslavenskih kazališta bila vrlo česta. Ubrzo su Zagrepčani mogli vidjeti ljubljansku (režija Slavko Jan) i Stupičinu beogradsku predstavu. Zaključak je bio nedvosmislen. Naš je Aretej u tom usporedbama bio na posljednjem mjestu.

No i neuspjesi su sastavni dio kazališnoga svakodnevlja. A njih je za vrijeme Pavletićeve uprave odista bilo vrlo malo.

U međuvremenu, nekoliko koračaja južnije od Pavletićeva ravnateljskoga ureda u teatru, na tadanjoj Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), predavanja iz hrvatske književnosti, nakon Kombolove smrti u jesen 1955, držao je tadanji predsjednik Matice hrvatske. Slušači njegovih kolegija nisu bili pretjerano oduševljeni profesorovim nastupima. Studentska mrmorenja došla su, dakako, do Gavellinih i ušiju Ranka Marinkovića, pa je Nastavničko vijeće odlučilo katedru razdvojiti. Uglednom «matičaru» ostaviti stariju, a za predavanja iz novije nacionalne književnosti angažirati mladu, poletnu i studentima u svakom pogledu zanimljivu osobu. Igrom slučaja, u rano ljeto 1960, već gotovo pred završetkom studija, upitao me Gavella kaj mislim o tom' da Pavletića dopela na Akademiju, Ranko mi ga najtoplije preporuča. Odgovorio sam da za takva pitanja, a još manje decidirane odgovore nikako nisam kompetentan, ali da sam, čitajući Pavletićeve književne kritike i eseje, uvidio kako je riječ o čovjeku koji će studentima zasigurno biti predavač po njihovim mladenačkim željama i očekivanjima. Dakako, ova moja sugestija nije imala nikakva utjecaja na odluku Akademijskoga vijeća da Vlatko Pavletić već od početka zimskoga semestra 1960. započne s predavanjima. Ostao je, dakle, na istome trgu, nekoliko metara južnije od svoje nekadašnje ravnateljske sobe u teatru. Niti slutio nisam da ću mu za nepune tri godine i tijekom narednih trideset, biti mlađi kolega. Još sam manje mogao slutiti da ću ga, uz svoja redovita predavanja, zamjenjivati na katedri za noviju hrvatsku književnost dok je u ljetnom semestru 1972. čamio u Petrinjskoj. Supstituciju sam imperativno morao prihvatiti, ja nepartijac, i to kao rezolutni partijski nalog dvojice čelnika ustanove, Dušana Vukotića (tada člana CK SKJ) i rektora Koste Spaića. Pogovora nije moglo biti. Nije da nisam htio pomoći Vlatku, dapače, ali sam dvojici uglednika koji su me pozvali na povjerljivi razgovor ipak spomenuo da nisam kroatist i da možda neću moći u tom kolegiju zadovoljiti uobičajene standarde. Iz Spaićeva odgovora u kome su sibilanti i neki palatali zvučali više no apartno (tsuj, mali, nije vreme za tsalu, daj tse tzemi skup – a čulo se je tom zgodom još i glagola koje nije primjereno citirati!), jasno se moglo razabrati da nikakav utok protiv odluke Akademijina čelništva neće biti dopušten. Jer samo se mojim, za mnoge neočekivanim «uskakanjem», Vlatkovo mjesto moglo sačuvati pred naletom jednoga minornog aspiranta koji nije krio svoje političkom podobnošću potkrijepljene ambicije kako bi se domogao, držao je, ubrzo vakantne katedre. Nije uspio. Od jeseni 1972. Vlatko Pavletić ponovno je predavao. Iz Akademije je, uspostavom hrvatske države, otišao u politiku i sveučilišnu stolicu zamijenio ministarskim kabinetom, potom saborskom govornicom a, kasnije, još i brojnim drugim visokimk državničkim funkcijama.

Gospođe i gospodo, činilo mi se opravdanim, danas kada se sjećamo našega dragog kolege, nešto istaknutijim slovima ispisati obrise jednoga dijela njegova manje poznatoga životopisa.