U svakome piscu, dakako i pjesniku, bez obzira na prirodu njegove nadarenosti, prebiva i kritički duh, razorni, bezobrazni, samome sebi svrhom, ili stvaralački - ta kako bi inače postavio i zaokružio svoju pjesmu, dramski prizor, pripovijest? Dapače, uvijek se moglo reći, pa i danas kada je kritika umjetničkog djela popustljivija nego inače, da je samokritičnost, uz talent i radinost, jedan od tri uvjeta stvaralačke koegzistencije.
Nakon prvih, nedvojbeno talentiranih i prepoznatljivih stihova, kojima se mogla proreći daljnja izražajna širina, lirska znatiželja i egzistencijalna usredotočenost, Vlatko Pavletić, s kojim danas očekujemo 70. godišnjicu njegova rođenja, odlučuje se zamalo neočekivano, napustiti kozmologiju stihova i najvećim se dijelom sebe predati kritičkom promišljanju književnog djela kojemu je, danas to možemo naglasiti, bio osobito sklon. Jednako nas ne bi trebalo iznenaditi ako se danas-sutra pojavi njegova zbirka neobjavljenih stihova nastajala svih ovih godina krika i bijesa.
Jeka njegova "krugovaškog" pokliča NEKA BUDE ŽIVOST ne samo da odjekuje i danas, doslovno i u inačicama, nego je, kako bi to rekao Vlatko, "ključ" za razumijevanje onoga što će uslijediti ne samo na stranicama "Krugova" nego i suprotstavljanog "Međutima", "Razloga", "Književnika" sve do naših dana, dakle cjeline poslijeratne književnosti, odnosno one nakon drugoga svjetskog rata, koja je i prije stečenih uvjeta (a kad su oni bili dostatni?) izrekla odlučno NE povampirenom dogmatskom socrealizmu.
Nije bitno kako bismo danas mogli dešifrirati taj "krugovaški" Pavletićev poklič. U onom je vremenu i jedna riječ - sjetimo se samo mogućih usporedbi - bila sposobna povući za sobom čitave konvoje pobunjenih smislova, ona je zapravo budila, otvarala prolaze ne samo najmlađem književnom naraštaju, nego i svemu drugome što je tada u Hrvatskoj literalno mislilo, osjećalo, stremilo.
Ali pjesnički talent nije nešto što bi čovjek mogao isključiti poput dovoda struje. Zapravo, nije u Pavletiću bilo ni intimnog razloga za to, nije se dakle radilo o nezadovoljstvu nego obrnuto, o dubinskom stvaralačkom poticaju za istraživanjem, raščlambom pa i predstavljanjem ne samo pjesnič kog nego i sveukupnog umjetničkog književnog djela. Ne bi bilo mjesta ni nazivu "popularizacija" jer je stupanj Pavletićevih razmatranja bio znatno viši - svoje tekstove on je pisao ne za one koji tobože sve znaju i kojih se, kako misle, ništa ne tiče, nego za one koji znadu, naslućuju, iskušali su se, jednim su korakom IN i samo žele ići do kraja ili se svemu tome suprotstaviti.
Opterećeni krajnostima, a u nedostatku sustavnog, pa i dostupnog, vječni nezadovoljnici sa sobom i sa drugima, kao da postajemo svjesniji praznina u svojim kulturološkim dometima. Vlatko Pavletić je jedan od onih, još uvijek rijetkih, koji su osjetili, rekli bismo, generacijski izazov da se iz podrumskih prostorija literature iziđe na književnu, i ne samo književnu scenu, i to ne sa žalopojkama o "vječno povijesnom zaostajanju" nego komparativnim dokazima srednje i zapadnoeuropske prisutnosti u nizu studija, eseja, feljtona, raščlamba i kritika, polemika i razgovora, uređivačkih nastojanja, kao i odrješitim odgovorima i daljnjim izazovima, kako bi se točnije osvijestili razmjeri literarnih prilika u nas i s nedvosmislenom porukom afirmiranja jednoga u nas uglavnom društveno zapostavljenog nastojanja i njegova podsticanja. Brojne su Pavletićeve knjige koje više od četiri desetljeća slamaju naslijeđenu inertnost čitalačke publike, ali i izdavačku uskogrudnost, kojoj bi trebalo pridodati i barem malo profesionalne zavisti, recimo u pričama o njihovoj tobožnjoj "nekomercijalnosti" a knjige se prodaju u više izdanja, sve prihvaćenije kao znanstveno-kritički promišljeno i pjesnički zaokruženo štivo, ali i potrebni i nezamjenjivi udžbenici: to je niz monografija o suvremenim piscima, serije "Kako su stvarali književnici" i "Ključ za modernu poeziju", antologijski izbori u znaku magične brojke 100 (Vlatko Pavletić je birao domaće pisce a poduzetni i dinamični Antun Šoljan strane) itd. Među brojnim izdanjima posebno mjesto pripada Pavletićevoj ZLATNOJ KNJIZI HRVATSKOGA PJESNIŠTVA, od početaka do danas, koju sastavljač za svako novo izdanje dopunjuje novim afirmiranim pjesničkim imenima i novim pjesmama. Za razliku od osobnih antologija koje pomalo preplavljuju knjižare, ovaj je kanconijer postao cvjetnjakom u kojemu se mogu naći najljepši poetski cvjetovi, antologijom koja čitatelje ne razdvaja nego ih sve redom pridobiva za sebe…
Znanstveni i književni rad, osobito onaj prozni, pretpostavljaju fizičku izolaciju, istraživački i stvaralački rad u tišini, ali Vlatko Pavletić je dobrim dijelom sebe, žrtvujući se zapravo, ostao trajati "u svijetu", što u nas znači angažirati se pisanjem na stranicama listova i časopisa, u tzv. javnom životu, s jedne strane popunjavajući očite praznine, a s druge suprotstavljajući se krivom i neznalačkom shvaćanju kulture, literature, demokratske misli, svemu onome što će Vlatko Pavletić prozvati živom opasnošću od "barbarokracije". U nas je to ponekad značilo dospijevati na tzv. "crne liste", koje nikada nisu bile samo fikcija a prijetile su smrću književnosti, pa i odlaskom u zatvor, kao povodom Hrvatskog proljeća, što će sve, s drugima, iskušati i Vlatko Pavletić, koji čak i u tom tijesnom ozračju, ne prestaje pisati, stvarati, koliko mu okolnosti dopuštaju, pa tako iz zatvora donosi kompletan opširan rukopis (1000 kartica!) monografije o Tinu Ujeviću ("Ujević u raju svoga pakla"). A da bi slika literarne i ljudske sudbine akademika i predsjednika a zatim i potpredsjednika Hrvatskog sabora bila donekle cjelovita, kažimo, da on uz poniženja, kao sistem toplo-hladno, doživljava i najviša priznanja. Posljedica svega bila je i njegova teška bolest srca koja zapravo još uvijek traje. Upravo stoga u ovom svečanom trenutku njegove 70. godišnjice želimo mu ponajprije zdravlje i dug život. Naslućujući što bi on sam najviše želio, mi mu se pridružujemo: što više novih knjiga, a među njima i nova izdanja onih već rasprodanih.
Svoje želje i čestitke izgovaram i u ime Društva hrvatskih književnika, ne zaboravljajući da si mu bio predsjednikom, kad i ja tajnikom, u najsudbonosnijim danima prihvaćanja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku što je udarilo trajni pečat na naše živote, ali i na smjer svih daljnjih borbi za interese hrvatskoga naroda sve do ostvarenja ideje i sna o samostalnoj hrvatskoj državi.
Živio!