Da je važno poznavati nacionalnu književnost te da se uz njezinu pomoć može uspavanom društvenom životu vratiti živost, već je kao student vrlo uvjerljivo svjedočio Vlatko Pavletić. Da bi počeo pisati o književnosti, njemu nije bila potrebna katedarska zaštita niti javni zagovor neke inozemne kritičke škole. Imao je čvrst mandat svojih vršnjaka među kojima je odmah stekao glas svojevrsnoga ideologa književne autonomije i njezine odvojenosti od političkih naloga. Rođen 1930. u Zagrebu, Pavletić je bio glavni urednik časopisa Krugovi u kojemu je, kad su mu bile dvadeset i dvije godine, napisao programatski članak o potrebi živosti u književnom životu. Dobro nađena sintagma "neka bude živost", postala je bojni poklič naraštaja koji je svoje uzore potražio izvan socrealističke ideologije, naraštaja koji je dobro čuo što je Petar Šegedin protiv diktirane književnosti izrekao na skupu jugoslavenskih pisaca 1949. i što je o tomu koju godinu potom imao reći Krleža. Vlatko Pavletić osjećao je potrebu da, bez citiranja autoriteta, preuzme bitne društvene zadaće a njegova mladost toj je potrebi davala znatnu energiju. Uredivao je utjecajne i kvalitetne časopise, radio je u novinarstvu, bio je direktor drame u vrijeme političkih previranja, predavao je godinama hrvatsku književnost na Akademiji dramskih umjetnosti, a kao ključna osoba izdavačkog programa Matice hrvatske bio je uhićen i osuden 1972. Nakon olovnih godina prisilne šutnje i autsajderstva, nakon policijskih praćenja i sumnjičenja, postao je 1990. prvi ministar prosvjete i kulture u postkomunističkoj Hrvatskoj, a poslije i višegodišnji predsjednik Hrvatskoga sabora. Pavletić je u književnosti počeo djelovati kao dvadesetogodišnjak, i to u vrijeme kad se vjerovalo u politički angažman pisca, kad se očekivalo da pisac bude produžena ruka države i njezine ideologije. Pavletić na takav tip angažmana nije pristajao nikada pa je uvijek tražio srednji put u kojemu je pronalazio prostor za svoj ideal književne autonomije. Tu poziciju branio je teoretski dobro informiran i upoznat s važnim duhovnim kretanjima Zapada. Govorio je u ime vrlo kvalitetnog i dobro obrazovanog naraštaja, a u književnosti zalagao se za tradicionalne građanske vrednote. U svojim teoretskim postavkama u pedesetim je godinama prihvatio načela imanentnoga kritičkog postupka, čitao je pozorno angloameričke udžbeničke interpretacije tiskane u tada, na zapadu Europe, vrlo popularnim ključevima za tumačenje i razumijevanje poezije. Znatno se približio modernoj socijalnoj kritici, što se vidi u njegovim rekonstrukcijama književničkih sudbina, u njegovim brojnim i vrlo dobrim intervjuima s najvažnijim hrvatskim piscima, u njegovim kritičkim osvjetljenjima duhovnog i materijalnoga konteksta. Neovisan o sveučilišnoj kritici, jer je predavati počeo kasnije, Pavletić je kao mlad čovjek napisao nekoliko vrlo utjecajnih kritičkih knjiga koje su u svoje doba doživljavane kao poetička objava novog naraštaja. Imao je samo dvadeset i pet godina kad mu je tiskan kritički prvjenac Sudbina automata, i to u vrijeme kad od njega mnogo stariji pripadnici sveučilišne kritike uopće nisu ni željeli objavljivati zasebne knjige s tekstovima o kritici književnosti. Druga Pavletićeva knjiga Kako su stvarali književnici bila je svojevrsni besteller i doživjela je 1959. drugo izdanje. To je uzorna analiza piščeva prosedea, knjiga koja kao da je izišla iz nekoga američkog sveučilišnog seminara toga vremena, kvalitetna mješavina autorove informiranosti i dokumentarnih izjava koje su pribilježene iz usta sugovornika. Slijedile su još dvije važne autorove kritičko-teoretske knjige: Trenutak sadašnjosti, 1960., a onda i Analiza bez koje se ne može koja je objavljena godinu dana kasnije i u kojoj se naziru sve vrline autorova vrlo subjektivnog rukopisa, njegova svjesna stilska lepršavost koja je, uostalom, bila i svojstvo njegovih glavnih književnih uzora, medu Hrvatima Matoša a medu Angloamerikancima pripadnika tzv. nove kritike. Pisao je Pavletić svoje prve knjige naglašavajući osobni stav, pisao ih je jakom rečenicom, ne pristajući na prethodna mišljenja ali se trudeći da uvijek pronade pravi ključ za interpretaciju. Po tomu blizak je zagrebačkoj intepretacijskoj školi, ali za razliku od profesorske kritike, nije pisao šifriranim jezikom struke. Prosudbe toga kritičara svoju točnost zadržale su i u sljedećim desetljećima. U vrijeme Hrvatskog proljeća objavio je dva tada vrlo utjecajna naslova, Protivljenja i Protiv barbarokracije; napisao je i niz monografija o ključnim hrvatskim piscima tako je na velikoj knjizi Ujević u raju svoga pakla intenzivno radio u vrijeme dok je bio utamničen i proganjan. Napisana 1972., ona je svojevrsno prebiranje po tuđim stihovima, ali i po vlastitoj tada vrlo ranjenoj duši. Napisao je i monografije o Ivanu Goranu Kovačiću, zatim o Dragi Ivaniševiću, a od svojih vršnjaka o Slavku Mihaliću i Matku Peiću. Svoje radove sakupio je u nekoliko zbirki, dvije teoretske knjige Ključ za modernu poeziju i Kako razumjeti poeziju. Od kasnijih su mu knjiga najuvjerljiviji i najkompaktniji Kritički medaljoni objavljeni 1996., koji su izvorno napisani sedamdesetih i osamdesetih godina za potrebe piščevih predavanja na dramskoj akademiji i svjedoče o njegovim ozbiljnim pripremama za taj posao. Pavletić je kritičar s vrlo pouzdanim ukusom pa su mu ocjene široko uvažavane i prihvaćane. Imao je osjećaj za književno vodstvo, što u Hrvatskoj i nije česta osobina. Nažalost, nakon hapšenja on se godinama nije nalazio na mjestu koje mu je pripadalo prije 1971. Ostao je bez dodira s javnošću pa su njegove brojne knjige iz toga razdoblja pisane zgusnutim i gotovo neprobojnim jezikom. Pavletić je u svojoj zreloj fazi više istraživač, tumač iz vizure francuskih semiotičara i antropologa a sve manje zaneseni čitatelj, onaj koji ima posebnu nadarenost da pobudi čitateljski interes i da potakne njegovo oduševljenje. Posebna dionica Pavletićeva rada su njegove antologije od kojih je najpresudnija Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva koja je 1970. gotovo bez ostatka rezimirala dosegnuti odnos prema baštini i suvremenosti, moćno zaključivši jednu epohu i otvorivši novu kojoj Pavletić, doduše, više nije želio biti niti kritičar niti sudac, epohu koja je počela upravo kad je ugušen žar Hrvatskog proljeća i kad je umrtvljen Pavletićev utjecaj na književni život. Od velikog broja uredničkih poslova potrebno je istaknuti njegovu Panoramu hrvatske književnosti iz 1965., u kojoj je okupio reprezentativni krug suradnika i kada je stvorio jednu od modernijih sinteza hrvatske književnosti, kombinirajući javno prezentiranje kritičkih tekstova na u to doba popularnim tribinama i njihovo objavljivanje u kritički redigiranoj ediciji. Pavletić je jedan od najvitalnijih hrvatskih književnih radnika u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća. Taj urednik i antologičar ostavio je značajan trag i u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti kojoj je 1994. pokrenuo i obnovljenu kolekciju pod naslovom Stoljeća hrvatske književnosti.