Poštovana ožalošćena obitelji Pavletić – suprugo Neda i sine Gorane, rodbino i prijatelji pokojnog akademika gospodine Vlatka Pavletića, poštovani predsjedniče Hrvatskoga sabora, poštovani predsjedničke Hrvatske vlade, draga braćo i sestre! Prenosim Vam izraze sućuti uzoritog kardinala Josipa Bozanića, također izražavam Vam i svoju iskrenu kršćansku sućut.

Vjerujemo da je naš dragi pokojnik – kako je jednom sam zapisao za druge koji su prije preminuli – „otišao Bogu na istinu, punu istinu“ (Prisjećanja, 139). Sam Bog poznaje dubine svakog bića i njemu jedinomu znane su sve tajne svakog čovjeka. Naše je međutim u svima prepoznati Božji lik, to poštovati i pokušati nasljedovati. Želio bih istaknuti neke crte lika pok. gosp. Pavletića koje sigurno govore i svima nama i mogu nas nadahnjivati u životu.

Najprije bih reći da je pokojni Vlatko Pavletić proživio svoje dječaštvo među salezijancima na Knežiji, kojima duguje i dio svoje formacije – on sam kaže da je imao „i instruktora u salezijanskom instruktoriju“ (Prisjećanja, 55), a za koje vrijeme sam svjedoči da ga je provodio: „boraveći po cijele dane u Salezijanskom omladinskom centru...“, i nastavlja: „pohodili bismo obvezatno jutarnju misu i tzv. večernjicu.“ I zanimljivo svjedoči: „Tamo sam otkrio zametak metode, o kojoj se raspravljalo mnogo godina kasnije, 1990., kad bijah ministar prosvjete: učenje uz razgovor i zabavu...“ (Prisjećanja, 33-34).

Jedna od vrlina našeg dragog pokojnika bila je bez sumnje njegova hrabrost u borbi za istinu. Nakon Deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1967., od koje nije htio ni pred kakvim prijetnjama odstupiti, 1972. godine biva uhapšen i zatvoren. Kršćanski je podnosio tu nepravdu i svoju žrtvu s vjerom je ugradio u slobodu Domovine.

Njegova je želja bila: unositi svojim književnim radom, ali i političkim radom u ovaj svijet i u naše hrvatsko društvo, optimizam. On je na početku svojeg rada kao književni kritičar u eseju „Kaos na pragu idealnoga“ napisao: „A što bih jedino htio namrijeti u baštinu, bila bi VEDRINA.“ (Prisjećanja,65). Kako potrebna značajka svakom čovjeku i narodu!

Nadalje, u svom radu i u svojim odnosima prema drugima zalagao se iznad svega za toleranciju. Njegovo je geslo bilo: „Dijalogom i trpeljivošću protiv monologa i nesnošljivosti!“ (Prisjećanja, 142). A sam je nazvao zlatnim pravilom poruku: „Ne pretjerivati ni u čemu! Pogotovo ne – u pretjeranostima!“ (Prisjećanja, 408).

Književnik, koji je mnogo pisao i tumačio, izjavio je u svom djelu „Kako razumjeti poeziju“ (ŠK 1995) i ovo: „Bez čitanja Biblije kulturan je čovjek hendikepiran“ (str. 182).

Evo, mi smo pročitali odlomke Biblije, iz Prve poslanice sv. Pavla Solunjanima (1 Sol 4,13-14.17-18) i iz Evanđelja po Mateju, Isusov proglas osam blaženstava (Mt 5,1-12). Vjerujemo da sada, kod Boga, Vlatko Pavletić u potpunosti razumije i živi ove Isusove riječi: „Blago čistima srcem... blago mirotvorcima... blago progonjenima zbog pravednosti... oni će Boga gledati, oni će se sinovima Božjim zvati, njihovo je kraljevstvo nebesko.“ To mu od srca molimo.

Veoma je dobro poznavao snagu vjere, koja – bio je uvjeren – može mijenjati puno toga, pa i nemoguće učiniti mogućim (v.Prisjećanja,226-228). I naš zemaljski život, premda se nakon svog tijeka ovdje završava, te čovjek postaje i doslovno „prah i pepeo“, može u Bogu biti sačuvan i dapače doživjeti svoje uskrsnuće i vječnost. Zahvalna srca za sve dobro što nam je darivao i čime nas je zadužio, njemu molimo dolazak „Bogu na istinu, punu istinu“, s vjerom u ponovni susret. Amen.

Mons. Vlado Košić