Poštovane gospođe i gospodo,
drage prijateljice i prijatelji!

Prigoda me čini uzbuđenijim nego što će se moći zaključiti prema mojim najiskrenijim riječima zahvale svima koji su me počastili svojim dolaskom na proslavu moje sedamdesetogodišnjice. Zahvaljujem srdačno onima koji su je zamislili i organizirali, a posebno kolegama koji su - i prigodno i sažeto sadržajno - govorili o mojim književnim djelima, ne ispuštajući iz vida ni moj urednički, javni i društveni rad te političko djelovanje koje ne datira od 1990., nego mnogo prije, od davnih godina koje su prethodile mojem intenzivnom angažmanu u posljednjem desetljeću.
Ispalo je donekle slučajno, ali za mene nezamjenjivo znakovito okupljanje upravo ovdje, pod kupolom Hrvatskoga narodnog kazališta. Ne zato što sam u ovoj zgradi proveo možda najuzbudljivije svoje dvije mladenačke godine, na dužnosti direktora Drame (1957-1960), nego stoga što je Kazalište i trg (koji su Zagrepčani, otkad pamtim, nazivali Kazališnim trgom bez obzira na službene nazive mijenjane tijekom vremena), uistinu svojevrsno središte kruga unutar kojeg su smještene sve najvažnije postaje moga životnoga puta, sve instance moje književne, žurnalističke, uredničke, znanstvene i političke karijere.
Pošto sam ugledao svjetlo dana u rodilištu u Petrovoj ulici, nastavio sam odrastati u stanu u nedalekoj Vodnikovoj ulici. Odatle sam postepeno ulazio u područje nevelikoga kruga: najprije u kolicima na Marulićev trg, a zatim u prvim dječjim igrama oko Sveučilišne knjižnice i u dvorištu zgrade "Kola". Osamostaljivanjem na koturaljkama i romobilu, u predškolskim sam godinama provodio prijepodneva ili poslijepodneva na nekada kao i danas impresivnom prostoru oko Kazališta, gdje su priređivane spontane, ali nerijetko i organizirane trke, u okviru "rolšijada" i "romobilijada". Nezaboravna su bila i natjecanja u tjeranju koluta, tzv. 32 "rajfova", a da ne spominjem brzinsko odmjeravanje snaga na trociklima i, najstariji među nama, na biciklima.
Početak školskoga doba prekinulo je ovo radosno ludističko, igrivo dokoličarenje, ali ostao sam još uvijek unutar kruga kojem je kazalište bilo središte, jer sam polazio tada novu pučku školu na Koturaškoj cesti, kraj podvožnjaka, tik uz Savsku cestu.
Nakon pučke škole još sam se više približio središtu svoga životnoga kruga. Prvu ratnu godinu i ujedno prvi razred gimnazije polazio sam u Medulićevoj ulici, a kako je nastava postajala rjeđa i opasnija, preselio sam se s čitavom gimnazijom, IV. muškom, još bliže - na improviziranu nastavu u zdanju današnjeg Pravnog fakulteta, tridesetak metara sjeverno od HNK. U toj sam zgradi polazio skraćenu nastavu, potkraj rata sam tamo samo dolazio na ispite koje smo svi tada pripremali na temelju pitanja koja su bila objavljivana iscrpno na Radio Zagrebu.
Čim je rat završio, započela je redovita nastava u zgradi na Rooseveltovu trgu, u njezinu krilu na južnoj strani gdje se nalazio ulaz u IV. mušku. Potkraj gimnazije - IX. mješovite na Savskoj cesti - nešto sam se udaljio od središta svoga životnoga kruga, da bih se već upisom na Filozofski fakultet ponovno približio tome središtu na tridesetak metara. Naime, u sklopu današnjeg Pravnog fakulteta, na drugome katu, djelovao je tada izdvojeni Filozofski fakultet, na kojem se okupilo, na studiju jezika i književnosti, toliko vrijednih, sposobnih i talentiranih studenata, da su se iz njihovih redova popunjavali najbolji naši budući znanstveni kadrovi i profesori, kao i brojni književnici, kasnije tako uspješno afirmirani kao pjesnici i prozaici, da su mnogi dobili zaslužene sveske u ediciji "Pet stoljeća hrvatske književnosti". Među njima je bila na okupu i jezgra nas "krugovaša", a tamo sam upoznao i svoju suprugu Nedu Majnarić. Profesori nam bijahu autoriteti poput Antuna Barca i Stjepana Ivšića.
Za vrijeme studija pokrenuo sam časopis "Krugovi", koji smo uređivali bez stalnog mjesta uredništva, ali s administracijom u tadašnjem "Novom pokoljenju" (budućoj "Mladosti") u Ilici na broju 7. Iz "Krugova" sam - na Dončevićev poziv - prešao u tada vodeći reprezentativni časopis "Republiku", koju sam uređivao zajedno s Ivanom Dončevićem i Marinom Franičevićem, u zgradi današnjeg Leksikografskog zavoda, na uglu Frankopanske i Deželićeve ulice, gdje je bilo smješteno najveće izdavačko poduzeće - "Zora".
Istovremeno sam, uz studij, radio i na pokretanju kulturnog priloga u "Vjesniku", koji je tada bio lociran pedesetak metara od Kazališta, tamo gdje je danas "Školska knjiga". Iz "Vjesnika" me povukao Fadil Hadžić u "Vjesnik u srijedu", u redakciju smještenu zapadno od "Kola", u zgradi preko ulice.
Današnje zdanje Pravnoga fakulteta ostalo je u mom sjećanju (pa i one amblematične ulazne stube na skupnim fotografijama!) zbog toga što sam tamo diplomirao 1955. a proizveden sam u doktora filoloških znanosti godine 1975.
Odavno prepoznatljiva zgrada na jugu od Kazališta, bivše "Kolo" a tada Akademija za kazalište i film, bila mi je cilj gotovo svakodnevnih dolazaka, jer sam na tu visokoškolsku ustanovu došao 1960. godine, kao docent, a nakon nekoliko godina nastavio predavati književnost kao redoviti profesor - ukupno punih trideset godina, sve do 1990. kad sam imenovan ministrom obrazovanja, kulture, tehničke kulture i sporta. Nakon dvije godine, od 1992. dolazio sam svakodnevno na Markov trg, u zgradu Sabora, najprije kao zastupnik u Zastupničkom domu, zatim kao predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, pa četiri godine kao predsjednik, a od 2000. kao potpredsjednik Hrvatskoga sabora.
I sada evo me na trenutak ponovno u središtu svoga životnoga kruga, pod kupolom Hrvatskoga narodnog kazališta, na početku jedne nove, mnogo, mnogo kraće predstave. Drame ili tragedije, tko zna? Balet ni opera sigurno ne će biti, kao ni predvidivi zaplet s komediografskim raspletom!