Potkraj šezdesetih godina u nekoliko soba Matice hrvatske bilo je živo kao u košnici. Uz uvijek punu malu Zidićevu sobu uredništva "Kola", mnogo svakodnevnih posjetitelja bilo je i u predsoblju glavnog urednika Matičinih izdanja i časopisa "Kritika" Vlatka Pavletića. Moglo se tu sresti puno zanimljivih ljudi, da spomenem Veselka Tenžeru, Tomislava Ladana, Dragutina Tadijanovića, Petra Šegedina. U to doba upoznao sam Pavletića, koji me se dojmio svojim poletom, srdačnošću i poticajnošću.
"Kritika" je bila dvomjesečni časopis za kritiku, umjetnost i kulturnopolitička pitanja, koji je počeo izlaziti 1968. godine i dosegao veliku nakladu od 3500 primjeraka. Brojevi su najčešće bili tematski, a kad se pripremao broj o pitanjima hrvatskog jezika, Pavletić me zamolio da nađem suradnika za prilog o pravnom nazivlju. Potražio sam pisca među nekolicinom profesora Pravnog fakulteta, svi su se suglasili s potrebom da se ožive dobri hrvatski nazivi, no nitko se nije prihvatio pisanja. Na Pavletićev poticaj sam sam napisao tekst, a kako sam radio u državnoj službi, on me savjetovao da se potpišem pseudonimom. Odabrao sam ime Hrvoje Sablić i s njim surađivao i u "Hrvatskom tjedniku". Ipak mi to kasnije, 1972., nije pomoglo, zbog veza s MH izgubio sam posao.
Razdoblje Hrvatskog proljeća bilo je zlatno doba izdavaštva kad je, zahvaljujući Vlatku Pavletiću, njegovoj uredničkoj darovitosti, pa i hrabrosti, izašlo stotine zanimljivih i vrijednih knjiga. Spomenut ću neke koje su bile pravi događaj: Holjevčevo djelo Hrvati izvan domovine, Meštrovićeve Uspomene na političke ljude i događaje, Tuđmanove Velike ideje i mali narodi, te knjige Petra Šegedina Svi smo odgovorni, Šime Đodana Ekonomska politika Jugoslavije, H. Šošića Za čiste račune. Ta izdanja kao i časopisi, posebice "Kritika", donosili su tekstove koji su mlađem naraštaju otkrivali politička zbivanja iz prošlosti i položaj Hrvatske u to doba. Uz rodoljublje budili su težnju, za pravicom i samostalnošću, te predstavljali duhovni temelj novoga narodnog preporoda.

Jedan od autora Deklaracije

Demokratizaciju i slobodu javne riječi omogućilo je hrvatsko partijsko vodstvo obračunavši s unitarizmom na X. sjednici CK SKH. No pravi početak burnoga političkog razdoblja Hrvatskog proljeća dogodio se već 1967. s "Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog jezika", objavljenom u "Telegramu". Neprestana velikosrpska nametanja prevršila su mjeru i tražila odgovor. Zamisao o Deklaraciji rodila se u MH, u užem krugu u kojem su bili Vlatko Pavletić, Veco Holjevac, Franjo Tuđman, Petar Šegedin, Miroslav Brandt i Šime Đodan, a potom je Upravni odbor MH donio zaključak da se ona izradi kao prilog raspravi o ustavnim promjenama. Bio je to zahtjev da se hrvatskom jeziku prizna položaj jednog od četiri službena jezika uz makedonski, slovenski i srpski, pa je to u stvari predstavljalo raskid s izgradnjom zajedničkog srpskohrvatskog jezika i započinjanje borbe za ravnopravnost i samostalnost ne samo jezika već i hrvatskog naroda, jer borba za jezik je u Hrvata uvijek bila i borba za očuvanje nacionalnog identiteta.
Vlatko Pavletić bio je ne samo jedan od autora Deklaracije već i najzaslužnija osoba za njezino prihvaćanje od kulturnih ustanova, društava, kroatističke katedre, dijela političkog vodstva i velike većine građana. On je tada bio predsjednik Društva književnika Hrvatske i član gradskog komiteta SK Zagreba, a mnogi su znali da je blizak s Vecom Holjevcem i Mikom Tripalom i dali su za nju potpis ili digli ruku u znak prihvaćanja, vjerujući kako iza Deklaracije stoji partijski vrh. Pitanje je bi li Miroslav Krleža pristao uz taj bjelodano politički zahtjev da mu uoči sastanka u DKH nije došao Pavletićev glasnik Ivo Frangeš i izložio mu važnost stvari. A iza Deklaracije nisu stajali partijski moćnici već samo skupina iz MH. Tako je Pavletić bio ključna ličnost za pojavu Deklaracije koja je oblikom i eksplozivnim sadržajem bila veliki politički događaj. Uslijedili su žestoki napadi na nositelje i podržavatelje Deklaracije, tražena je akcija javnog tužitelja i kazne zatvora, no ipak sve je završilo samo izbacivanjem niza ljudi iz partije, što je za neke značilo i gubitak položaja.
Slom Hrvatskog proljeća u kojem je Vlatko Pavletić imao istaknutu ulogu, imao je mnogo teže posljedice: uhićeni su i suđeni vođe studentskog pokreta i mnogi vodeći ljudi MH, među njima i Pavletić. Pamtim kako sam ga susreo na Zrinjevcu nakon što je bio pušten iz zatvora. Umjesto slomljenog i poniženog čovjeka sreo sam zadovoljnog i uspravnog Pavletića koji mi je tom zgodom rekao: "Da nije bilo tog zatvora ja ne bih imao vremena napisati veliku knjigu o Tinu Ujeviću."
Nakon dugih godina u kojima je kao nepoćudan bio onemogućen u objavljivanju i djelovanju, nakon demokratskih promjena 1990. godine Vlatko Pavletić je obnašao položaj ministra prosvjete i kulture. Sjećam se kako je ondašnjem predsjedniku Sabora Žarku Domljanu živo tumačio što je sve poduzeo i što još namjerava učiniti za napredak kulturnog života i otklanjanje pogubnih posljedica ranijeg političkog poretka na školstvo. Među prvim koracima bilo je ponovno osnivanje gimnazija, promjena školskog programa i uvođenje vjeronauka kao izbornog predmeta.

Političke sposobnosti

Kad je izabran za predsjednika Sabora 7. prosinca 1995. godine, u svojoj nastupnoj besjedi iznio je i ove misli: "Nisu dovoljni samo dobri zakoni, valja ih dosljedno primjenjivati pod nadzorom odgovarajućih tijela" i dalje: "Nije dovoljno zaklinjati se u toleranciju, a svim postupcima i istupima širiti netrpeljivost. Zalažem se za trpeljivost koja trpi suprotnika i poštuje njegovo pravo da misli drukčije, dok netrpeljivost potiče proces kojem je teško sagledati kraj: naime, na grudu snijega odgovara se kamenom, a za kamenom slijedi metaforički - metak. Lijepo je braniti i zastupati pluralizam, no valja ga ozbiljiti, stoga se nadam da u ovom Saboru neće ostati zamrznuta podjela samo na dvije usuproćene strane." Kao saborski predsjednik rekao mi je kako žali za ministarskim danima jer je onda mogao izravno djelovati i ubrzo vidjeti rezultate poduzetih mjera.Vođenje vrhovnoga predstavničkog tijela nije mu omogućavalo akcije kojima bi mogao bitno utjecati na političke događaje. No u organizaciji rada Sabora, u razgovorima s gostima i nadalje je dolazila do izražaja njegova inicijativnost. Spomenut ću kako je 1996. primio Milorada Pupovca koji je postavši zastupnikom došao razgovarati o svom djelovanju u Saboru. Pavletić mu je tada iznio kako mora biti srpski rodoljub i hrvatski domoljub, a da je ta poruka naišla na plodno tlo podsjetila me jedna nedavna Pupovčeva izjava.
Drugi događaj koji pokazuje Pavletićevu odlučnost i hitrost reagiranja zbio se 1996. u Lipovcu, selu u kojem su bile razrušene sve kuće i crkva, i to ne u borbi već namjernim sprskim uništavanjem. Prilikom posjeta predsjednika su Sabora dočekale dvije službenice UNTAES-a i voditeljica je manirom domaćina i turističkog vodiča počela Pavletiću tumačiti kamo je stigao i kako je ovdje započela obnova. Zato ju je predsjednik Pavletić odrješito prekinuo pitanjem "Tko je ovdje gost, a tko domaćin?" Njezina pomoćnica je na to uskočila rekavši kako je taj teritorij pod vlašću UN, a Vlatko Pavletić ju je hitro ispravio rekavši da ovo tlo nije pod ničijom vlašću već pod privremenom upravom i izrazio prosvjed što mu se uskraćuje posjet Vukovaru, te prigovorio naredbi mirovnjaka po kojoj su Hrvati nakon ulaska u to područje morali prekrivati ili skidati registarske tablice na autima.
Pavletićeva politička snaga, pragmatičnost i usredotočenost osobito su se iskazale nakon 26. studenog prošle godine kad je kao predsjednik Sabora započeo privremeno zamjenjivati Predsjednika Republike. Uz potpisivanje Odluke o raspisivanju izbora naglasio je kako izbori moraju potvrditi zrelost hrvatske demokracije i imati neosporiv ishod. Već nakon nekoliko dana održao je sastanke s ministrima unutarnjih poslova i obrane, načelnikom Glavnog stožera oružanih snaga RH, obavio razgovore o stanju sigurnosti uvijek ističući kako u tom iznimnom razdoblju valja djelovati sukladno poštenim izborima i mirnom prijenosu vlasti, te tako potvrdio ne samo svoje političke već i državničke sposobnosti.
Vlatka Pavletića u hrvatskoj politici vidim kao jednu od istaknutih ličnosti po djelovanju u Hrvatskom proljeću, toj važnoj etapi na dugom putu borbe za neovisnost, ponajviše u svezi s Deklaracijom o hrvatskom jeziku, potom u proteklom desetljeću u kojem je bio ministar i predsjednik Sabora, a osobito u mjesecima kad je zamjenjivao Predsjednika Republike.